Rijetko mislim o nama,
a i tada imam osjećaj da me više ne pamtiš,
ti si meni bila sve, ja za tebe... tko zna?
Možda samo drveće pred tvojom zgradom,
koje te u onim danima
vidjelo na prozoru sobe
kako zamišljeno, sa suzom u očima
gledaš u oblake.
Kažu da nikada nisi govorila o meni,
a i ja sam šutio, uglavnom,
samo iz drugačijih razloga,
previše je boljelo.
Ti si nastavila živjeti, a ja...
ti si se opet smijala, a ja
mogao bih i umrijeti,
neopažen.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.