Antonia Padovan Kralj | Nju nebo čuva

Sjećaš li se, jeseni,
Njenih ljubavnih pisama?
Ili se ne sjećaš niti tko je Ona?
Ne brini. No ni ne umišljaj si.
Ni ona se tebe ne sjeća... ponekad.
Uštampali su joj simbol proljeća
U čarobno šarenim krilima
Svi vragolasti dječaci
Koje je tako naivno ljubila.
Neizbrisivo odličje. Bez roka trajanja.
Brojiš li, zimo, koliko je njenih koraka
U snjegovima ostalo?
Ali zar ne znaš
Da ih je Ona i pod tužnim vrbama
Uvijek utiskivala radosno?
Ljeta su joj nesebično darovala
Zauvijek svu magiju modrina,
Da se ljube zlatnim sjajem
U stopljenom rastu njenog srca
Kao vječnog Sunca.
Sjećanja i  brojanja
Nikad nisu bila njena stvar.
Nju Nebo čuva.
Ona samo leti bezbrižna.