Kolumne

utorak, 27. ožujka 2018.

Lana Frleta | Voda ima okus


Zašto ljudi odbijaju gledati stvari iz više perspektiva? Gledaju samo ispred sebe, samo u svoje probleme te bez razmišljanja prihvaćaju ono što im je servirano. Zamijeni razgovore porukama? Zamijeni osobe virtualnim profilima? Zamijeni prijatelje malenim uređajima koji stanu u džep? Naravno. Mi smo suvremeno društvo, zar ne?

Eno vidim jednu ljuljačku. Njiše se nošena vjetrom, prožeta usamljenošću. Zašto ljudi uporno razvijaju nagon za izabiranjem onog lošeg? Ne znam.

Ja nastojim gledati na svijet iz nekog drugog kuta. Ja kažem da voda ima okus. No dobro, smijte se. Samo zato što nešto ne možemo identificirati ne znači da ne postoji. Ja kažem da voda ima boju. Jer samo zato što se na neki način prilagođava okolišu oko sebe ne znači da joj nečega manjka, dapače, zbog toga je na dobitku, posebna je.

Riječi. One tkaju svaku našu pomisao, svaki naš čin. Poznata je ona izreka da riječi režu više od noževa. A ja se pitam, zašto? Odgovor na to pitanje je jednostavno zato što su upotrebljavane od krivih ljudi, u krivo vrijeme i na posve krivi način. Ja osobno nikad nisam vidjela nekoga da je rekao kako su riječi čudo prirode, kako grle i griju, kako izazivaju ono što u našem suvremenom svijetu upadljivo manjka – ljubavi.

Sadašnjica je neistražen mehanizam. Svaki put kad čovjek pomisli da je gotovo, kad pobjedonosnim osmijehom pomisli kako je otkrio sve, nešto novo mu prepriječi put uvlačeći ga u još dublju jamu, krug koji nikad ne prestaje. I tako, veoma polako, propadamo svi. Zašto to nitko ne shvaća? Zašto tomu nitko ne stane na kraj? Zašto smo tako oholi, bahati, besćutni, izopačeni, ogavni i zašto, pobogu, samo želimo još?

Krhka tratinčica. Zašto ne uživamo u malenim stvarima? Kap sunčeve svjetlosti. Zašto nismo zahvalni na onom što imamo? Zalutalo zrnce zemlje. Jesmo li ikada bili zahvalni na onom što imamo? Vlažna mahovina na kori suhonjavog drveta. Iskreno, koliko bismo izdržali bez tih uređaja za zračenje? Razbarušeno perje ustreptale zebe. Što mislite, hoćemo li svi za kakvih desetak godina biti na aparatima na nekakvim bolesnim terapijama u kakvim apokaliptičnim uvjetima zbog toga što smo dopustili nekoliko centimetara kubičnih da isisaju život iz nas?

Iako si ne mogu dopustiti da mislim drugačije, ipak se svim svojim malenim srcem nadam da nećemo.

Hm, baš mi se nešto sviđa ovaj okus vode.

A koje su dobre strane interneta, pitaju me, zar nisi upravo rekla da ćeš stvari gledati iz drukčije perspektive?

Pa nisam sigurna, jer svaki put kad pomislim da sam nešto pronašla, shvatim da to vuče za sobom i određene posljedice. Povezanost. Informacije. Zabava. Možemo kontaktirati gotovo bilo koga, bilo kad, bez obzira gdje se nalazili. O toj osobi možemo saznati i najhrskaviji trač samo gledajući njene objave na društvenim mrežama. Povezani smo s bilo kime, bilo kada i bilo gdje. Ja to pronalazim jezivo, u potpunosti uznemiravajuće. A što se zabave tiče, na internetu možemo ubijati koga god hoćemo, biti neki enormno snažan ratnik ili tajanstveni špijun, ovisi od ukusa do ukusa. Sjedimo za kompjuterom u nekom mračnom kutku zagušljive sobe, ispijeni, blijedi i na neki način ispranih mozgova jer cijeli svoj sustav fokusiramo u možda pedalj ili dva blještavog ekrana, uvjereni da moramo pobijediti, da moramo biti najbolji.

A prazne ljuljačke, klupe, sunce i život još uvijek čekaju.

Jer zašto biti vani u obličju nekog potpuno običnog djeteta kad možemo biti netko drugi? Netko bolji? Netko savršen?

Ja kažem da smo svi mi bez obzira na sve savršeni. Jer sve ono što učinimo su naša djela, naše misli, naše riječi i sve to što kažemo čini nas, jednu savršenu upotpunjenu cjelinu koja je takva baš kakva treba biti.

Nemojte misliti da ovdje koristim izraz biti savršen isključivo u dobrom smislu.

No dobro. Sve više je ljudi koji se boje iskazati svoje pravo ja, svi želimo biti kopije drugih, boljih osoba. Tako mi svi ujutro započinjemo dan s pokojom objavom na društvenim mrežama, tek tako da ljudi znaju da više ne spavamo; onda malo okinemo koji selfie da pokažemo ljudima kako danas izgledamo, pa za to naravno dobijemo i plaću – desetke lajkova kojim se hranimo; pa malo ubacimo koju inspirativnu poruku kojoj ponekad niti ne shvaćamo značenje, ali ljudi moraju znati koliko smo dubokoumni; pa onda malo slikamo što imamo za ručak, koji na kraju ni ne pojedemo do kraja jer žurimo okinuti još koji selfić, da ljudi znaju da smo još uvijek tu. I tako. Ali nesvjesno mi počinjemo upadati u drugu dimenziju, sad malo više pućimo usne, sad malo više grizemo nokte kad shvatimo da nismo dosegli određen broj podignutih palčeva, sad postajemo malo neobuzdaniji, oslobađamo se. Jer svako malo dobacimo novu uvredu, svako malo primimo novu uvredu, svako malo te uvrede ostavljaju jače tragove – koji se nakon određenog vremena počinju pojavljivati u obliku inficiranih rezova na našem tijelu. A mi se uporno odbijamo oduprijeti i trpimo. Jer mi smo internet generacija, naše poslastice su srčeka i emotikoni, naši prijatelji su u obliku dvodimenzionalnih sličica, naši se razgovori sastoje od različitih kratica, naše fotografije od neprirodno bolnih iskrivljenih lišca, naš svijet od nekoliko kubnih centimetara. Osjetila nam zatupljuju.

Ali mi to ne shvaćamo, nas nije briga.

Mi trpimo.

Jer mi smo suvremeno društvo, zar ne?

Lana Frleta, 8. C
OŠ Smiljevac, Zadar
Mentor: Mirela Pavić, prof.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.