Pero Kvesić | Najdirljivija promocija na kojoj sam ikada bio

Prije nekoliko dana bio sam na najdirljivijoj promocija na kojoj sam ikada bio. Pričekao sam nekoliko dana da pročitam knjigu pa da to spomenem. Ne da se knjižica ne može pročitati na brzinu, nego bi to bila šteta, pa sam je čitao dan za danom malo-pomalo, da rastegnem što duže. Možda sam, zapravo vjerojatno jesam, dirnut pričom kako je do promocije došlo.

Nataša Hrupec već odavno ponešto zapisuje, ponešto od toga objavi na blogu ili facebooku, a nedavno se odvažila poslati prvu knjigu na neki književni natječaj.

(Ne mogu se odlučiti treba li navesti tko je organizator natječaja i koja je nagrada posrijedi ili je bolje prešutjeti. Slijedim naputak „kad nisi siguran što je dobro, ne srljaj“.)

Nataša je pobijedila na natječaju, a dio nagrade bilo je i obećanje da će nagrađeni rukopis biti objavljen kao knjiga. Međutim, kad joj je predočen izgled buduće knjige, Nataša se usprotivila. Smatrala je da ponuđene ilustracije i dizajn nikako ne odgovaraju njenom tekstu. Organizator nije htio ustuknuti i promijeniti izgled po autoričinoj želji. Nasuprot većine pisaca koji bi se složili da knjiga izgleda bilo kako, samo da bude objavljena, uvjerena da je u pravu Nataša se nije dala pokolebati, iako je bila riječ o njezinoj prvoj knjizi. Revoltirano je povukla tekst i zabranila organizatorima natječaja da ga objave. (Ovi tipovi iz Hollywooda koji uvjetuju glumicama svojevrsne usluge da bi dobile ulogu s Natašom bi loše prošli.)

Nekolicina prijateljica i prijatelja su čuvši priču odlučili da sakupe novac i objave knjigu. Poseban problem bilo je kako će knjiga izgledati. Kako je likovno izvesti da Nataša bude zadovoljna, a da je se ne pita? Odlučili su riskirati pouzdajući se u poznavanje njezina ukusa. I tako su se jednog dana okupili, naveli Natašu da iznese koliko je razočarana, ljuta i ožalošćena što joj je propalo objavljivanje prve knjige, a zatim je zaskočili položivši pred nju primjerak objavljene knjige. Na ovom mjestu priče ne mogu ne zadrhtati od ganuća. Kao piscu mi je teško zamisliti ljepši prijateljski poklon. Iako mi je vrlo drago zbog Nataše, ne mogu barem malo ne zažaliti što se meni tako nešto nikada nije dogodilo. Ono što Nataša piše zavrijedilo je da ona ima knjigu. To su pjesme u prozi za koje bi se moglo reći i da su vrlo poetske priče, priče zabilježene pjesničkim rukopisom. Ako se ne varam, knjiga se može nabaviti u knjižarama „Jesenski & Turk“, a da bi priča imala pravi happy end, čujem da je Nataša pobijedila na još jednom književnom natječaju, sisačkom natječaju „Tea Benčić Rimay“ koji također obećava objavljivanje još neobjavljenog rukopisa, što značiti da je i sljedeća knjiga već na vidiku.

Izvor podataka: Pero Kvesić. facebook