Srebrenka Cernić Hotko | Rosa Montero: Luđakinja u nama

„Nije baš lako odrediti u koji bi se žanr mogla uglaviti knjiga španjolske spisateljice i novinarke Rose Montero “Luđakinja u nama”. Na hrvatski ju je preveo Matija Janeš, a objavili su je Disput i Hrvatsko filološko društvo u slavnoj biblioteci Na tragu klasika pod uredničkom paskom Irene Lukšić.Na mahove vam se čini da je “Luđakinja u nama” spisateljičina neuvijena i rijetko iskrena autobiografija sa svim popratnim obiteljskim pikanterijama, na mahove je to zbirka neuobičajeno tečnih eseja o pisanju (ali i čitanju), a na mahove književno-teorijska rasprava o literaturi i njezinu neupitnom utjecaju na društvo.“ (http://www.vecernji.hr/knjige/autorica-knjige-ludakinja-u-nama-u-zagrebu-976872 )

Započela sam citatom koji je blizak mojem mišljenju, pa opet imam svojih prigovora na mnoštvo nesuvislosti  koje nisam imala volje elaborirati niti sebi, pa tako neću niti u osvrtu.

Montero simpatično i zanimljivo pripovjedno piše, ali i raskuštrano a time zanimljivo je priviriti u te redove Luđakinje u nama ( iliti luđaka koji prošetava mislima i sakuplja ostatke trezvenosti –više u njoj samoj nego li u meni kao čitateljici).  Mudro to ona čini, mudro se ograđuje, mudro priču pokušava upakirati  u nežanrovski  roman… Hmmm to je kukavičluk , po mojem, svih koji se odvaže na pisanje . Tipa: ja sam rekla, da ne biste vi to izrekli.  Zato i naslov smatram prilično tendencioznim, i nikako nasumično , a još manje slučajno odabranim. Montero je nesvakidašnja ludost u pisanom obliku, dovoljno snažno pero, obdareno čitateljskim blagom sjećanja, a istovremeno bogata riznica osobnih frustracija koju je zacelofanirala kroz priče i pričice o brojnim velikim piscima.

„Roman je gradska književna vrsta“, primjerice… mogli bismo reći da je i tržnica, ili polje…ali ona je rekla nevjerojatnu paradigmu,  meni  neprihvatljivu.  Ta mješavina žanrovske, uz to i lutajuće esejistike(blentolistike) mene ne dira previše…ali me njezina arogantnost u nedosljednosti  naprosto ljuti.   Njezina knjiga niti je roman, niti ima ta obilježja, a elementi eseja zatrpani su pripovjedačkom tehnikom toliko da mi nedostaje daha .. Rosa voli igrati svoju igru; u njoj ima svega i svačega i zasigurno se cereka nad našim upitnicima jer ona je novinarka i to pisanog novinarstva, vrlo bliskom nekim književnim odrednicama ( namjerno izbjegavam reći žanrovima). Osobno je doživljavam licemjernom, i nezahvalnom. Ona piše da djela ne nose poruku, a onda govori o spoznajama i učenju. Rosa piše o spisateljima koji uvijek slušaju neki gas i to ih čini luđacima... Možda, ali pisac ima talent povezivati ono što nije svakome dostupno - svoju fikciju uobličiti i predstaviti - i to čini genijalno!!!

„Ukrotiti riječ ( pretvoriti je u opće mjesto) znači uništiti je“; reći će Rosa, a meni upitnik za upitnikom.  Čini mi se nelogičnim nakon što veli: “Pisati, konačno znači biti napučen kolopletom maštarija, ponekada  lijenih poput usporenih snova popodnevnog ljetnog počinka, a ponekad nemirnih i grozničavih poput delirija kakva luđaka.“   Onda završi dio sa: “Glava romanopisca radi sama za sebe“; a ja ne mogu vjerovati da to misli ozbiljno jer se krije u prepričavanju  teških priča o poznatim spisateljima.  I jedna definicija: “pisci su inkontinentni pisari“- zgodan pojam i duhovit, ali za me neprimjeren u kontekstu u kojem ga je upotrijebila.  I tako…dodirnula je sve svoje frustracijske točke, nanizala ih vješto, ali jako sebeljubivo i nevješto kompilirala u nešto što bi trebalo biti… pa knjiga… ne znam kojega žanra…ali niti ona sama to zna… (gotovo sam uvjerena).

Promišljam, onako …  da je izuzetno frustrirana i nezbrojena u svojem spisateljskom radu, previše luta po drugima, malo radi i luta na svojim stavovima, pa bili oni i fikcija.  Njezini stavovi o ženskom pismu… ah da sve to stoji… i sada nema poruke u tome…meni ima…postoje ženski pisci i spisateljice… meni debela razlika…a i ona ih navodi…  ženski pisci obično su pisali pod muškim pseudonimom... hmmm

Luđakinja u nama, probudila je čitateljsku luđakinju u meni; i to je poruka; nije li!?

Osvrt za natječaj: Na tragu klasika