Nataša Hrupec | Najljepše je biti tijelo u stranome gradu

Najljepše je biti tijelo u stranome gradu.

Najveća je sloboda kad si nitko,

kad te nitko ne zna.

Oni što te poznaju

po viđenju, po drugarstvu mladih dana,

braća po mlijeku, srodnici po srcu,

preci po liniji, saveznici po nuždi,

prijatelji silom prilika,

ljubazni po odgoju,

obrazovani po sorbonama,

dobri po dužnosti,

zli iz dubine

i nesmiljeni do srži,

nasmijani po inerciji,

oni glumci trećeg ranga koji su trebali publiku

i naivnost

da emitiraju u tvoje tijelo svoje projekcije,

dok šaputali su iza vrata, leđa i zavjesa,

i rukovali se bez stiska.

I nisu im pale na pamet nevidljive oči na leđima,

ni eho koji putuje kilometrima i godinama.

A bilo je važnijih ljudi

jer spašavaju djecu, presađuju srca ili grade mostove.

Najljepše je biti tijelo u stranome gradu.

KiČ Bogdana Ogrizovića | Marica Žanetić Malenica: Treći život

KIC 90 – Tko nam je uzeo devedesete? | Praznine u arhivu KIC-a

 

U četvrtak, 29. siječnja 2026. u 20 sati u Kulturno-informativnom centru (KIC), Preradovićeva 5, održat će se tribina KIC 90 – Tko nam je uzeo devedesete? Praznine u arhivu KIC-a, u sklopu projekta KIC 60.

Devedesete godine u Hrvatskoj započele su promjenom političkog sustava, nastavile se ratom i primirjima, obilježile pobjedom, ali i nizom dubokih društvenih i kulturnih lomova: krizom gradske uprave, pokušajem kulturnog rata, usponom i padom Radija 101, osiromašenjem umjetničkog staleža i procvatom tajkuna. Završile su velikim državničkim sprovodom i prvim parlamentarnim izborima novog milenija.

Kako se u takvom ekscentričnom i prijelomnom desetljeću snalazio Kulturno-informativni centar? Koju je ulogu imao KIC u vremenu snažnih političkih, ideoloških i egzistencijalnih pritisaka na kulturne institucije? I što nam danas govori činjenica da su programski dokumenti tog razdoblja značajnim dijelom nestali iz arhiva KIC-a, ostavivši vidljivu prazninu u digitalnom projektu Otvorenog arhiva?

Na tribini će sudjelovati neposredni svjedoci i akteri tadašnjeg kulturnog i društvenog života KIC-a: Sanja Sarnavka, aktivistica i feministkinja, urednica programa i v. d. ravnateljice KIC-a (1996. – 1997.); Tuga Tarle, diplomatkinja, znanstvenica i književnica, urednica i voditeljica ciklusa političkih tribina Kamo ideš Hrvatska (1992. – 1995.); Bojan Munjin, novinar i kazališni kritičar, ravnatelj KIC-a (1991. – 1995.); te Vladimir Stojsavljević Vaki, pisac, dramatičar i redatelj, urednik tribina u KIC-u (1996. – 1998.). Razgovor će moderirati Zinka Bardić, istraživačka novinarka, urednica Radija 101 i stručnjakinja za odnose s javnošću.

Tribina o devedesetima ujedno označava ulazak u završnicu izložbenog dijela projekta KIC 60, koji se u Galeriji Forum i prostorima KIC-a može pogledati do 31. siječnja 2026., dok otvoreni arhiv KIC-a ostaje trajno dostupan na arhiv.kic.hr.

Ulaz je slobodan.

Irena Ivetić | Povjerovala sam

Činilo se 

kako bih ga, možda,

mogla zavoljeti.

Jer, osim s velikim brojkama,

znao je i s riječima,

one su iskakale sa zaslona mobitela,

zavlačile mi se među stranice knjige

ili pod jastuk, uvlačile u snove...

Da, pomislila sam 

kako bih ga, možda,

mogla zavoljeti.

Ali ne stoga što je imao novac i moć,

(nisam vam ja žena koja bi pala na to),

ali mi se svidjelo to što nije imao kravatu,

ništa nije stezalo ni njega ni mene

i mogli smo oboje slobodno disati.

Nisam više ni mlada ni luda

da bih si dopustila tako nešto,

mislila sam,

napokon stojim s obje noge na zemlji

i držim sve konce svog života u vlastitim rukama.

A onda mobitel, njegov glas i zvuci gitare.

Poput plašta me obavili,

poput vrtloga ponijeli u neko stanje svijesti

odavno već zaboravljeno.

I meni se, eto, učinilo kako bih ga mogla zavoljeti.

Ne, nije to bilo zbog velike i lijepo uređene kuće

(ne padam ni na to),

nego zbog suhog buketića lavande

koji sam opazila negdje u prikrajku

i zbog prazne pseće kućice

koju je gledao s toliko tuge u očima.

Tog hladnog, kišom umivenog jutra

poželjela sam samo da me čvrsto zagrli.

I ta mi se željica ispunila.

I eto, povjerovala sam

kako bih ga mogla zavoljeti. 

... Eh, gopođo draga...

Pa zar niste baš jučer ili prekjučer odlučili

kako ćete napokon 

normalno i mirno živjeti?                                                                                             

Dario Samardžija | Odrastanje

u laguni mladosti moje
brodovi tonu

navrh pramca stoji sam
nedorastao dječak