Irena Ivetić | Povjerovala sam

Činilo se 

kako bih ga, možda,

mogla zavoljeti.

Jer, osim s velikim brojkama,

znao je i s riječima,

one su iskakale sa zaslona mobitela,

zavlačile mi se među stranice knjige

ili pod jastuk, uvlačile u snove...

Da, pomislila sam 

kako bih ga, možda,

mogla zavoljeti.

Ali ne stoga što je imao novac i moć,

(nisam vam ja žena koja bi pala na to),

ali mi se svidjelo to što nije imao kravatu,

ništa nije stezalo ni njega ni mene

i mogli smo oboje slobodno disati.

Nisam više ni mlada ni luda

da bih si dopustila tako nešto,

mislila sam,

napokon stojim s obje noge na zemlji

i držim sve konce svog života u vlastitim rukama.

A onda mobitel, njegov glas i zvuci gitare.

Poput plašta me obavili,

poput vrtloga ponijeli u neko stanje svijesti

odavno već zaboravljeno.

I meni se, eto, učinilo kako bih ga mogla zavoljeti.

Ne, nije to bilo zbog velike i lijepo uređene kuće

(ne padam ni na to),

nego zbog suhog buketića lavande

koji sam opazila negdje u prikrajku

i zbog prazne pseće kućice

koju je gledao s toliko tuge u očima.

Tog hladnog, kišom umivenog jutra

poželjela sam samo da me čvrsto zagrli.

I ta mi se željica ispunila.

I eto, povjerovala sam

kako bih ga mogla zavoljeti. 

... Eh, gopođo draga...

Pa zar niste baš jučer ili prekjučer odlučili

kako ćete napokon 

normalno i mirno živjeti?