Nataša Hrupec | Najljepše je biti tijelo u stranome gradu

Najljepše je biti tijelo u stranome gradu.

Najveća je sloboda kad si nitko,

kad te nitko ne zna.

Oni što te poznaju

po viđenju, po drugarstvu mladih dana,

braća po mlijeku, srodnici po srcu,

preci po liniji, saveznici po nuždi,

prijatelji silom prilika,

ljubazni po odgoju,

obrazovani po sorbonama,

dobri po dužnosti,

zli iz dubine

i nesmiljeni do srži,

nasmijani po inerciji,

oni glumci trećeg ranga koji su trebali publiku

i naivnost

da emitiraju u tvoje tijelo svoje projekcije,

dok šaputali su iza vrata, leđa i zavjesa,

i rukovali se bez stiska.

I nisu im pale na pamet nevidljive oči na leđima,

ni eho koji putuje kilometrima i godinama.

A bilo je važnijih ljudi

jer spašavaju djecu, presađuju srca ili grade mostove.

Najljepše je biti tijelo u stranome gradu.