Na slici. Zlatko Tomičić i Stanka Gjurić
U povijesti hrvatske književnosti i borbe za nacionalni identitet, ime Zlatka Tomičića (Zagreb, 2. 12.1930. – Zagreb, 16. 6. 2008.) stoji kao simbol vrhunske poetske riječi, ali i kao jedno od najpotresnijih svjedočanstava o tome kako represivni režim može brutalno uništiti život umjetnika. Dok je petogodišnja robija u zloglasnoj Staroj Gradiški slomila njegovo fizičko zdravlje, kazna koja je uslijedila nakon izlaska na slobodu – dugogodišnja zabrana javnog djelovanja i pojavljivanja – imala je još okrutniji cilj: potpuno brisanje njegova imena iz pamćenja vlastitog naroda.
Tomičićev progon započeo je znatno prije kulminacije Hrvatskog proljeća. Ključna prekretnica dogodila se 1968. kada je s grupom istomišljenika pokrenuo Hrvatski književni list (HKL). U vrijeme olovne cenzure, HKL je postao prvi neovisni medij nakon Drugoga svjetskog rata koji je otvoreno progovorio o sustavnoj marginalizaciji hrvatskoga jezika, kulture i gospodarstva unutar tadašnje federacije. List je dosegao za to vrijeme nevjerojatan broj čitatelja s nakladom od preko 40 tisuća primjeraka, što je u partijskim strukturama upalilo sve alarme. Krajem 1969., urotom režima i zabranom distribucije, list je nasilno ugašen, a Tomičić je označen kao državni neprijatelj broj jedan.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, u jesen 1972., UDBA uhićuje Tomičića. Na montiranom sudskom procesu teretilo ga se za kontrarevolucionarno djelovanje, šovinizam i navodnu suradnju s političkom emigracijom na Zapadu. Prvotna kazna od tri godine strogog zatvora na višoj je instanci drastično povećana na pet godina. Tomičić je cijelu kaznu odslužio u Staroj Gradiški, u nehumanim uvjetima vlažnih samica i pod stalnim psihološkim pritiskom. Tamo je obolio od hepatitisa C, koji mu je trajno narušio zdravlje, no stvarni pakao čekao ga je na slobodi.
Izašavši iz zatvora, Tomičić se suočio sa sudskom mjerom zabrane javnog djelovanja koja je, umjesto prvotno dosuđene četiri godine, kroz neformalne partijske dekrete i pritiske UDBA-e potrajala čak 14 godina – sve do kasnih 1980-ih. U praksi, ova kazna znači potpunu civilnu i profesionalnu eliminaciju. Tomičiću je bilo najstrože zabranjeno objaviti ijednu pjesmu, esej ili osvrt. Nijedna izdavačka kuća, časopis ili novine u cijeloj državi nisu smjele otisnuti njegovo ime. Nije smio držati javna predavanja, književne večeri niti sudjelovati na kulturnim tribinama. Njegovo fizičko pojavljivanje na bilo kakvim javnim skupovima smatralo se provokacijom i prekršajem. Budući da mu je bio zabranjen rad u prosvjeti, kulturi i medijima, pjesnik je bio prisiljen živjeti na rubu siromaštva, izoliran od kolega i prepušten sam sebi. Njegovo je ime izbačeno iz školskih udžbenika, enciklopedija i antologija jer je režim želio stvoriti privid da Zlatko Tomičić kao autor nikada nije ni postojao.
Unatoč dugogodišnjem mraku i stalnoj prismotri tajne policije, Tomičić nikada nije prestao pisati. Demokratskim promjenama 1990. napokon se vratio u javni život slobodne Hrvatske, a kruna tog povratka dogodila se 1994. kada je Hrvatski književni list ponovno pokrenut nakon punih 25 godina prisilne stanke i zabrane. Inicijatori ove velike obnove bili smo Zlatko Tomičić i moja malenkost, koji sam do prestanka izlaska bio glavni urednik. Projekt je obnovljen pod okriljem izvorne Zajednice samostalnih pisaca TIN. Kako bi se naglasio kontinuitet s ugaslim medijem, časopis je tiskan kao treće godište onog iz 1968. godine, šaljući jasnu simboličku poruku da je demokracija samo nastavila tamo gdje je komunistička cenzura nasilno zaustavila rad. U novom ritmu dvo- i tromjesečnika, obnovljeni HKL izlazio je redovito pet godina, sve do 1999. Nismo imali problema s brojem suradnika i odličnim tekstovima, problem su nam bile financije, jer i dalje, kad je Tomičić u pitanju, nisu se kod „nacionalista“ željeli propagirati.
Inače, zabrana pojavljivanja izrečena Zlatku Tomičiću ostaje jedan od najmračnijih primjera u povijesti totalitarnih sustava na ovim prostorima. Bila je to kazna koja nije ciljala samo na tijelo, već na duh umjetnika – pokušaj da se živom čovjeku oduzme pravo na postojanje u javnoj svijesti vlastitog naroda. No, obnova njegova rada i lista u samostalnoj Hrvatskoj pokazala je da se istinska pjesnička riječ i domoljubni zanos ne mogu nikakvim dekretom dugoročno izbrisati.
Tijekom suradnje, Tomičiću sam objavio nekoliko knjiga, od kojih su najznačajnije „Hrvatski Orfej“ i „Pisma na koja nikada nisam dobio odgovor“, ali i druge.
U zagrebačkim knjižarama sve do njegove smrti niste mogli pronaći ni jednu njegovu knjigu, jer je ni jedna knjižara nije željela imati na svojim policama, što drugim riječima znači da njegova „zabrana“ nikada i nije prestala.
Sramotno, ali bilo je - tako.
Mladen Pavković
