Andriana Škunca | Kako sve brzo zaboravlja

          Kako sve brzo zaboravlja
Kako joj nečujno prolazi, majka namata vrijeme
na štap, razvlači ga u hodu. Doziva iz raznih udaljenosti,
provjerava, pita. I dok šeta, štap je ticalo kojim ispituje -
gleda.
          Kako sve brzo zaboravlja, neprestano ponavlja isto:
kako, kada, zašto? Sadašnjost protječe kroz nju kao nešto
neprisutno. Sve čega se sjeća dolazi iz djetinjstva i nekih
budućih predjela. O tome nam priča svagda isto.
Kad se uspinje stubištem, vrijeme za njom zamata
nevidljivi sag. Sa svake stube pita: - Jesi doli? - Jesi li dolika?
          Nikoga. Ništa.

Andriana Škunca | Sjena

          Probodena kupinama sjena se uvukla u kamenjar. Puzi
izmeñu naoštrenih škrapa, vuče za sobom ogrebene pršljenove.
          Razvučena u tanku nit lijepi se za izdubena mjesta. Popucala
visi u kapima. Malo dalje iznova izbija iz podzemna tijeka, prati nas
razasuta svuda naokolo. Stalno privezana za neku muku u nama -
poput slomljena štapa o koji se oslanja.
          Vodi nas rubom svoga protega ili mi vodimo nju. Mrvi se iz
sunca, iz dogorjelih zraka: sažima u pepeo koji je naznačuje.
          Za oblaka, sva istegnuta u dan.
          I sve je sjena kad nje nigdje nema.

Andriana Škunca | zimi na otoku

zimi
na moru rastu tvrde staze
bura zapada ribama do kostiju
zimi
škrape drže uže rasutome brodu
jarbolom drhti klatež natučenog neba
za mrtve surost i kratkoća dana
zimi
u smrznute panjeve puževi zarastu
stvrdne se zmija u boku starog hrama
zimi
narušenu smokvu pije goli zid
najteže je neimaštinu uhvatiti za dno

______________________________

Andriana Škunca (Bjelovar, 9. ožujka 1944.), hrvatska književnica.