Vanja Karković | Možda je vrijeme...

 

Možda je vrijeme da prekinem misao. Utonem u nemir tvoj. Osjetim  znoj. Gibanje mesa. Možda je vrijeme da prekinem misao. Uzmem tvoj leš i pokušam te voljeti kao nekada. Možda je vrijeme da prekinem misao. Okupam se u tvojim lažima. Krenem noćnim morama tvojim, stazama ludila. Možda je vrijeme da prekinem misao. Zaustavim  sat. Ljubim te nepomičnu, tako čistu, da prisjećam se svih godina dok nisi me varala, kad bili smo samo ti i ja i vrijeme modrih oblaka. Možda je vrijeme da prekinem misao. Izbrišem cijeli grad i sebe i sve koji lagaše. Možda je vrijeme da prekinem misao. Uništim postojanje bića svog. Možda je vrijeme da prekinem misao. Spustim se u kraljevstvo tame i ludila. O, čemu mi sada ljubiš rame, djevojko neprežaljena, kad lišila me disanja jesi. Završeno  sve... Neka mir prekrije dolinu rođenja tvog, odlazim, odlazim daleko od vas, čitatelji... Ne vraćam se, budite mi zbogom!

Vanja Karković | Ugasli anđeo

 

Ranjena duša umorna spava, a kasna je jesen. 

Užasno je boli glava, neizdrživa bol, kao tumor od kojeg se pobjeći ne može, poodmakli stadij. Lutanje na vrh prokletog brda gdje bi sve bilo gotovo. Više ni riječi ne želi zboriti, Gavran promatra grobnicu, pjesma ugaslog anđela. 

Vanja Karković | Catherine

 

Nježni su bili trenuci

dok kazivah ti najljepše stihove

a ti promatrala si more i igru galebova

        Voljena Catherine. 

Vanja Karković | Pješčani sat

 

Nitko više nije bitan.

Ni ti ni ja ni mi ni vi ni oni

baš nitko... Vrijeme kao da je stalo. Pješčani sat maknut s police.  Vrijeme bez vremena. 

Ili je netko na nas bacio urok?

Ili je sve ovo zapravo obmana? 

A trovači vrebaju sa svih strana,

pomno prate one slabe

I pomno čekaju pravi trenutak da 

Ih odvedu iza kulisa te nacističke pozornice iza koje su se čuli krici mlađih i starijih žena, staraca i nejači.