|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Selena se vratila
Ispunila naše želje,
Ispod njenog prozora
Opštenarodno veselje.
Selena se vratila
U godini dvadeset pet.
Napravljen je puni krug,
Opet smisla ima svijet.
Selena se vratila,
I stara je, a i nova.
Tinja opet plamen
Dječačkih snova.
Selena se vratila,
Sve je isto k’o i prije,
Kao da se ništa
Ni desilo nije.
Mandingo nije
više kao nekada
A Selena se vratila
Selena se vratila
Ostali smo pored puta
Prijatelj i ja
Sumrak pada
Neko nam je uzeo vrijeme
Na to nismo računali
Za to se nismo spremali
To nije pisalo u pravilu službe
Ili možda nismo revnosno čitali to štivo?
Kako god bilo
Neko nam je izgleda maznuo vrijeme
I sad nema nazad
U onu modru zoru
Punu obećanja
Neca je sjedio u izlogu dry cleaner-a na Edgware Road-u
Njegova igla je probijala tkaninu u pravilnim razmacima.
Potez odozgo,
Potez odozdo,
Potez odozgo,
Potez odozdo.
Da li su te farmerke, košulje i haljine ikada rekle “hvala”?
Ili je to bio samo neki običan posao od devet do pet?
Čaba i Valter su punili akumulatore.
Bio je to odgovoran zadatak:
Osam sati sjediš u hladu masline,
Jednom ustaneš
Da prespojiš žice.
Da te voli neko koga voliš
To je sve što si tražio sve ovo vrijeme.
Dane protraćene na pogrešne stvari,
bezvezne i banalne.
Zaigrao si se, na samo pet minuta, činilo se,
i zaboravio ko si nekih trideset godina.
A vrijeme nije bumerang,
Pa da se vrati,
Onom ko ga je nesmotreno bacio.
Tvoja ruka je na mom ramenu
Nenadano,
dolazi mi kao utjeha
za sve ono što je moglo biti,
a nije,
U ovih trideset godina
Tvoja ruka je na mom ramenu
sada samo prijateljska gesta
Kao da mi govoriš:
Život, eh...
A moje misli bježe
Razmišljam, pa onda zamišljam
Da si mi htjela reći
Nešto posve drugo
Ostao sam sasvim sam,
Daleko od djetinjstva.
A gdje god da sam putovao,
Obala je svugdje ista.
Ostalo je malo riječi,
Nespretnim se one čine,
Kad ih nemaš kome reći,
Dva koraka od istine.
Tvoje oči, sve što osta,
Da me prate kao sjene.
Idem tamo gdje me ne zna
Niko osim samog mene.
Popodnevna smjena je imala svoje čari,
Ustajanje oko devet,
Bez budilnika,
Prazan stan,
Ponekad samo Dido i ja,
Kad on nije bio negdje u gradu ili u bašti.
Lagano razbuđivanje uz Azru,
Pa onda do penzionerskog po krompirušu.
Na kiosku kod Muzičke kupim Sportske,
Nikada Sport.
Te novine se nisu mogle čitati,
Papir je bio loš a slova masna,
Kao da je neko već doručkovao nad pobjedom Crvene Zvezde te nedelje.
Dok čekam na krompirusu, čitam o Zajecovom prelasku u Panathinaikos,
I o još jednoj pobjedi Jesenica,
U prvoj Jugoslovenskoj hokejaškoj ligi koja se uglavnom sastojala od Slovenačkih klubova i Medveščaka.
Andrej Vidmar je bio igračina.
Popodnevna smjena je imala svoje čari,
O tome će vam jednom pričati oni stari.
Ostale su samo neostvarene ljubavi
Neke stvarne a neke izmišljene
U smiraj vrućeg, ljetnog dana
Dok sjenke plešu po zidu
Na zalasku jedne epohe
i dolasku nove
Nešto kao što su bili
Karl-Heinz Rummenigge i Enco Scifo
U ljeto osamdeset šeste
Vrijeme radi protiv nas
Požutjela slika zna
Zamrznuti stojimo
U okviru starog sna
Negdje u svijetu je možda upravo sada četiri sata i petnaest minuta
Vrijeme se kao što je opštepoznato uvijek i nezaustavljivo kreće naprijed
Ali (Uvijek postoji ali. Nije opštepoznato) u tih šezdeset sekundi
U tom razvremenu
Izmedju 4 i 15:00 i 4 i 15:59
Vrijeme stoji
Potpuno nepomično
Kao Dalai Lama u dubokoj meditaciji
Kao Nelsonov spomenik na Trafalgar Square-u
Kao stadion Diego Armano Maradona u Napulju u nedelju uveče
Svakoga dana
U četiri i petnaest
Vrijeme se zaustavi i sačeka
Dribling odozgo
I neku precizniju referentnu tačku
Ja sam sitna riba u ovom akvariju iz kojeg se isplivava samo na leđima
Prvo peraje pa onda glava
Ali akvarij se nalazi u lijepom, moderno namještenom stanu
I voda je duboka
Mlaka
Kad malo bolje razmislim
Nije ovde ni tako loše
Ima dobrih algi
A i nije baš kao da imam izbora
Pa ću onda i ja mirno i dostojanstveno otplivati svoje krugove
Na ukletom smo jedrenjaku
Moji drugovi i ja
Družina stara
ali odabrana
Birao nas je pažljivo Posejdon
Bog mora sa vrlo čudnim smislom za humor
Na naš račun pije svako veče
Gleda nas odozgo (ili odozdo?)
i dobro se zabavlja
Na ukletom smo jedrenjaku koji ide ravno na hridine
Svjetlo svetionika se gasi pred našim očima
Jedva da tinja
Podmuklo
Kao lopovi kao što smo mi
Pred pljačku stoljeća
Na otoku Ugljanu
Ima jedan kameni zid iz kojeg strše bršljeni.
U ulici kojoj svaku stopu znam,
A koju nisam vidio decenijama.
Ali kamen mi je svjedok.
Ostavio sam tamo trag,
Crvenim flomasterom piše “Merde”
Jedina riječ francuskog koju me naučila.
Kuća je sada hladna
Nema u njoj ljudi,
Nema ni starog stola, ni kredenca,
Ničeg što joj je davalo toplinu.
U velikoj sobi je krevet okrenut na drugu stranu,
Pa kad spavaš na desnom boku, nemaš više onaj stari pogled na zvjezdano nebo.
Ne vidi se ni žuti mjesec,
Ni razgranato jabukovo drvo,
Ni procvala trešnja.
Izgleda ti kao da si negdje drugdje,
Na nekom mjestu koje te samo malo podsjeća na nešto što si vidio ranije,
Možda u snu,
Ili u filmu.
Onda se stisneš i skupiš u krevetu,
Kao u klupko,
Povučeš jorgan prema gore,
I pokriješ se do grla.
A ljeto je,
I u sobi je toplo,
Ali ti se smrzavaš.
Nismo se pozdravili druže
Nisam znao da odlaziš
Ostalo je slika par
Komad jednog starog sna
Nisam ti rekao zdravo
Na rastanku one noći
To je ono što me tišti
A tu, stari, nema pomoći
Nismo se pozdravili druže
Mislili smo da će vrijeme da nam traje
A vrijeme je uvijek isto
Nizakog ne mari i samo ide dalje
Nisam ti rekao zbogom
Nisam računao na te stvari
Sad znam bolje, šta da radim?
Nikad više onaj stari
Prolazno je sve moj druže
Kao što to neko reče
Septembar je iza nas
Jedno davno toplo veče
Nismo se pozdravili druže
Mislili smo da će vrijeme da nas služi
Ali vrijeme,
Čudna je to zvjerka
Nije htjelo da nas čeka
Ni izdaleka
Ljubav je tek početak boli,
Ali ko bi razmišljao o takvim tricama?
Nekad znaš,
Nekad ne znaš,
Nekad se samo praviš da ne znaš.
U svakom slučaju ideš dalje,
Srljaš u neumitno,
All guns blazing,
U tu crnu rupu
Iz koje ćeš izaći,
Ali sasvim sigurno
Nikada više isti.
„U zadnjem kupeu Southern Expressa“, zbirka poezije i pomalo proze Slavena Kopanje, napisana je u slavu kretanja, u slavu grada, u slavu utopije, u slavu muzike, u slavu mora. U slavu života, na početku i na kraju svega, jer „Temza i dalje teče, Vrbas isto tako“.
Slavenova je poezija introspektivna. Iako stihovima tvrdi „uvijek tragam za stvarima koje sam ostavio iza“, on zapravo neprestano traga za samim sobom, za svojom suštinom. I tako će biti dok god bude disao i pisao. Jer „To je moje prokletstvo, to je moja svjetlost / Ali, ovo je moja priča i ovo je moj život..“
Iza na prvi pogled nostalgičnih, a učini se i gorkih stihova, iza žala „Da sam ja imao normalnu mladost“, krije se - iako bez želje da se sakrije - opsesija za kretanjem. I djetinjstvo u rodnoj Banjaluci, i izbjeglički pa punopravni staž u Londonu nisu ni žal niti gorčina, već vatromet urbanog, slavljenje asfalta našeg nasušnog na kojem smo rođeni i koji je svugdje isti, mada to nipošto domorocima ne smijemo reći.
Iskustvo rata je iskustvo neprirodnog, prebrzog odrastanja. Osvrtanje na to prebrzo starenje budi nostalgiju za normalnom mladošću, za naivnošću, za dosadom predvidljivosti. Otud „Komad plavog neba iznad mene / To je jedino što tražim“. Nije to izraz očaja, to je izraz prerane svijesti o univerzalnosti kurvinih sinova. A prema njima uvijek i svugdje isto: „Notama na pendrek (...) / Violinskim ključem u glavu“.
Iako pisana iz ličnih iskustava, Slavenova autobiografska poezija nesumnjivo nosi univerzalnu poruku – u slavu čovjeka i svih njegovih slabosti. Ali, i takav - nimalo savršen čovjek - želi „Prema moru, jer sve drugo ne vrijedi više“. Tobož čeznuvši za samoćom i zabačenim krajevima: „Dokopaćemo se Gilija kad tad“. Ne, dakle, „ja“ kao lirski subjekt, već „mi“. Mi kao ljudi, bez kojih Slaven ne može i ne smije. Bez kojih se ne može i ne smije!
Dinko Gruhonjić
O autoru:
