Načula sam kako je kad imaš 50 ± 1, 2 drugačije nego prije ili davno prije i
kako će poslije, ali ne tako puno poslije,
jer je možda i nedoživljivo, drugačije biti.
No, srcu mome vrijeme je svejedno
i unutra je isto kao prije ili davno prije.
A za poslije ne znam.
Ljude srećem posvuda.
Šutim i prolazim
nečujno, meko.
Radosti me gledati ih:
savijaju se bore između usana i
obraza kao polumjeseci
tihi, zrcalni pa ih osmijeh
odrazi vjetru u visinu
da ih postavi nebu dobrostivomu.
Nikada moje licu osmijesi napustili nisu
i bore su od njih duboke i brojne
jer sam uvijek voljela i radovala se ljubavi
i nalazila je svugdje oko sebe.
… i tako dan za danom
dok se vraćam trgom punim ljudi i djece
svomu usamljenom stanu.
Raznovrsne su ljubavi posvuda.
Ponekad sam svoju pokušala zasaditi
u nekoga.
Nije se primila.
Mislim da sam zbog toga godinama bila tužna
pa je jedina razlika koju primjećujem sada u
odnosu na prije
ta da sam zaboravila na tugu.
… tako da i danas kao prije ili davno prije
zamišljam da ćeš me zagrliti
nečujno, meko
i da će se moja ljubav primiti u srcu tvome
dok nam se polumjeseci srebrene onkraj usana
i da će netko primijetiti kako prolazimo
kao što sad primjećuju
da prolazi samo jedna u nizu
usamljenih, sredovječnih žena.
Ustvari, i ne primjećuju.
Ja njih vidim, oni mene ne.
… dok polumjeseci sjaje na nebu
nedoživljivomu.