S kodom bluesa i balade

 

“...ovo moje nije loše kakvih ima sve prokletstava...” (Silente)

Piše: Martina Sviben

Razbijam već neko vrijeme uvriježene stereotipe – u glavi i prema van. Tek kada zavolite sebe – moći ćete istinski voljeti i druge, dati im se. (Dobila prije nekoliko mjeseci sličnu poruku na mobitel.) 

Skupilo se već mjeseci i godina u kojima ne okolišam, nego ravno van. 

Vidite, ja sam od onih koja može napisati “urbi et orbi” da još u potpunosti nisam zavoljela sebe. U punini značenja tog sklopa riječi, nadam se i da nikad neću. Pa vas retorički pitam – vi jeste? Što znači voljeti sebe – da razbijemo tu popularnopsihološku tvrdnju? Kako to voliš sebe? Ne vodi li to u pojačani egoizam i sve povezano s tim? Životna su me iskustva učvrstila u uvjerenju da ljudi koji vole sebe čine to uglavnom na pogrešan način – genaralizirati ne treba. 

Dakle, ne volim sebe na nekakav poseban način. Ali svakom godinom koja prolazi, sve više prihvaćam sebe. Na tome treba neprestano raditi. Osvještavati kroz svakodnevne situacije, a ponekad i one kaotične koje nas iznenade, koje su ti jake strane, gdje su ti bolna mjesta. Život možda nije najugodniji alat za učenje, ali je najbolji mogući. O varijacijama i segmentima ove teme već sam pisala. Učiti može samo čovjek otvorena uma i srca, koji je spreman prihvaćati sve varijacije svojih misli i djela. Prvo svojih, tek onda posjećujemo susjede i upoznajemo nove ljude dok donekle opušteno mašemo prolaznicima. Za takvu je vrstu učenja potrebna ona stanica istinske moralne čvrstoće i dobrote. Iako je riječ o apstraktnim pojmovima, vjerujem da me razumijete, a i pojašnjavam i oprimjerujem. 

Ne volim sebe. Dobrim se dijelom prihvaćam. Problemi i situacije s kojima sam odrastala i koji su me sustizali pomogli su mi da mogu sad i ovdje javno napisati – dobrim sam dijelom zadovoljna sobom. I nezadovoljna također. Radit ću na sebi dok postojim u ovoj materijalizaciji svog tijela, i to prihvaćam kao činjenicu. To je tako. 

Zadovoljna sam i poštujem kod sebe što generalno uvijek naginjem dobroti. Još uvijek nisam ogorčena, puna bijesa koji manifestiram prema okolini, nisam osvetoljubiva, proračunata, cinična i svisoka drska. Imam i veliki kapacitet opraštanja jer se i meni opraštalo. Moje verbaliziranje osjećaja uobičajenim “hvala”, “hvala puno”, “žao mi je” i drugo – iskreno je. Povezujem se s ljudima preko osjećaja, a ne iz koristi. To je puno. 

Prihvaćam i da sam ranjiva. Svi smo. Od onih sam koji nisu izvježbali pretvaranje i kul varijantu sebe za van pa se moja ranjivost u čitavom svom spektru ludo pomiješanih boja itekako vidi. Već dugo primjećujem da ljudi pogrešno shvaćaju osobe koje otvoreno pokazuju svoj unutrašnji svijet, svoje nepopunjene rupe i ožiljke. I ne samo to. Ljude koji naprosto ne kriju svoje osjećaje. U čitavom rasponu. Osjećaji kao izvorna nematerijalna stanica, srž, bit našeg unutrašnjeg svijeta stalno su ratno poprište i zrelo je prihvatiti sudjelovati u tom ratu - jedino, u tom ratu. 

A ratujem ja sa sobom, i to je često uzrok mog nezadovoljstva. Preuzmu me osjećaji. Ali čak ni ne želim to mijenjati. Samo trebam uvježbati brži povratak u racionalnost kad se lomim jer u svakodnevici treba funkcionirati. Sklona sam izgubiti se na neko vrijeme iako se uvijek vratim. Na tome svakako trebam poraditi – vježbom do postignuća. Kad se povremeno izgubim, donekle pomiješam prioritete, što bude izvor dodatnih svakodnevnih situacija koje onda moram rješavati. 

Ima i onaj stereotip – o karmi – o tome da se sve vraća. Svi smo donekle skloni mistificirati neke stvari, ali tu tvrdnju ne prihvaćam kao činjenicu. Kad smo prema Drugome bili loši na bilo koji način, prvo smo oštetili sebe, osvijestili mi to ili ne. Svom smo biću nešto oduzeli. A gubimo i prema van među ljudima kojima smo okruženi. Možda sitno, ali gubimo. Poznavala sam nekoliko divnih ljudi kojima se naredalo nevolja i tragičnih stvari u životu i pitala sam se što se to njima vraća? Takve nam rečenice utješno djeluju kad se nosimo sa svojim okolnostima. Jasno je da nikome u životu nije samo divno i ne bih to svrstavala ni u kakvu posebnu kategoriju vraćanja. Naši pogrešni postupci, kao i oni dobri, imaju konkretne i brze posljedice ili ih spoznamo kasnije. Uzrok – posljedica. A postoji i zabluda da smo dobro prošli iako znamo da smo pogriješili, redali greške. Ne zavaravajmo se. Možda su nam najčešće pomogli dobri ljudi – dobri za nas u tom trenutku. Na nama je hoćemo li pogreške na vrijeme osvijestiti i pokušati ih ispraviti (načini su brojni) ili barem ublažiti. Opet ćemo poboljšati sebe. Mi smo jedini koji se donekle poznaju drugačije nego što nas itko drugi poznaje. Osuđeni smo na svoju glavu i osjećaje. Sve je opet stvar unutarnjeg moralnog kompasa i obrazaca kojima sebe kažnjavamo ili zavaravamo. U tome smo, ma koliko se razuvjeravali i zavaravali, sami. Uvijek sami. 

“Iskrenost je rizik na vlastiti račun.” – stih je Urbanove pjesme. Tumačim po svome. Dobro – platit ću kad treba. 

U konačnici sami odabiremo kako ćemo. Sa svim svojim naučenim ponašanjima, ranama, iskustvima, ljepotama koje su nam darovane. Osvetoljubivošću i drskošću, uzvisivanjem i negiranjem produbljujemo zavaravanje. Život jest nepredvidiv i mi smo prolazni, ni sami ne znamo koliko. S tom spoznajom igrajmo kako odabremo. U trenucima ogorčenosti i nanesene nam nepravde, ostanimo što bliže sebi i budimo maksimalno iskreni. Branimo se, ali nikada tako da poništavamo srž Drugoga. I ne zapletimo se u bodljikavu žicu zloće jer se zamrsi više nego tuđi ubodi koji nas pouče i ojačaju ako si dopustimo. 

Pozdrav svima koji ste me povrijedili kada sam istupila čisto i dobronamjerno – ne sramim se sebe, ni nasmijane, ni rasplakane – jer ranjeni ljudi mogu biti kalus – kost zarasla preko kosti, pa ti lomi, buraz! Tako istupam i prema svojim učenicima – nikad uvjerenija da im je u ovom ubrzanom dobu zamagljenom smećem s interneta koje ih udaljava od Čovjeka – potrebno da vide iskreno biće. I to je poučavanje.