Čak mi ni meso ne prija ovih dana i iz mene polako na površinu, na mene, izlazi i materijalizira se misao o tome da sam licemjer u svojoj ljubavi prema životinjama dok god ih jedem. Ovih sam dana raspoložena razmišljati kako su određeni porivi oduvijek u nama i samo se treba polako, s vremenom, paradoksalno baš zbog toga, složiti "trenutak" kada će ojačati i postati više od"jedne od misli" koja nam u sekundi, sudarajući se s drugima, okrzne svjesnost. Okidač za "trenutak" može biti i knjiga, osobito nama koji smo ovisni o čitanju.
Janina Duszejko živi sama, ali ne i usamljena, na jednoj Visoravni blizu poljsko-češke granice. Umirovljena je inženjerka mostogradnje, što i nije toliko bitno, osim kao kontrast onome što je sad - seoska učiteljica engleskoga, čuvarica vikendica u zimskome periodu i astrologinja iz hobija. Značaj kontrasta leži u tome što nije uvijek bila "čudakinja" u neskladu sa svojom okolinom i "nekorisna nepraktičarka". Osim sjajno iznijansiranog lika junakinje Duszejsko, u romanu je uspostavljena atmosfera začudnosti koja nam približava visoravan tijekom hladnih zimskih mjeseci i uvlači nas u jedan drugi literarni svijet i prostor - sve je naoko onako kako jest i inače, civilizacija je dotaknula i taj, naoko idiličan, komadić našeg planeta na kojem se sudaraju češki i poljski signali za mobilne telefone, ali zlo je jednako. Pomislila sam kako je najlakše činiti zlo u nekome velikome gradu, utopljen u mnoštvu, ili u izoliranom mjestašcu gdje ljudi unaprijed svakome odrede njegovu ulogu. U svakome slučaju - ili potpuna anonimnost ili potpuna vidljivost pred svega nekoliko sumještana - omogućuju nam izlazak izvan vlastitih psiholoških i društveno postavljenih granica.
Zbog snage teksta stvari su mi se nakon čitanja činile tako jednostavnima. Zlo čini čovjek. Oduvijek je bilo tako. Svoje pravo na činjenje zla upakirali smo u tradiciju i zakone, skrb za prirodu, čak i nastavne programe i udžbenike. Crkva nam pomaže, još kako. Zbog naše sposobnosti da sve iznijansiramo, izvrnemo, istumačimo ovako ili onako, zbog naše misaone nadmoćnosti nad ostalim živim bićima, čiji je rezultat posvemašnje licemjerje kojem smo se uspješno prilagodili, samoproglasili smo pravo na ubijanje i izvrtanje prirodnoga reda. Život svakoga od nas uistinu je samo tjeranje vlastitog pluga preko mrtvačkih kostiju. Dok ide.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.