Ernad Musić | Infinitum

Otkrivaju se čudesa, sasvim sama, i ja
zemnine čujem dah, nedohodan i k'o
linija dug. I evo, polazim "u sé", naginjem se i gibam, stao sam pred rub,
dvije su se sile srele. Pođimo ipak, kažem, jer "u sé" nema kraja.
Skačem k'o prenut, smijem se bezdnu,
tmice nije, svjetlo me mami,
padajuć tako u sebe se penjem,
poput vjetra lahak, šapućem :
"Trebalo bi ostati budno!"

Ernad Musić | Vibriranja

Eto, naučio sam da šutim, a govoriti nikada umio nisam. Golema li je promjenljivost u iskazu dojenčeta i čovjeka, čovjeka i dojenčeta, a mlijeko im vazda jednako bivalo - kiselkasto ! Golemo se ne znaju u poznatostima njihovim, kisik nas udiše s uzdisajem - jesmo li to mi ? Mog'o bi čovjek reći da je rodio oce svoje, i da je štov'o ono što bozi nisu, čovjek bi mog'o reći i da je Majka iskon sveprisutni, ali ne umije čovjek ljudom bivati, niti ljud čovjekom da biva, sve je zapravo onako kako hoće da bude - mimo volje i mimo nas su dešavanja, sine ljubav, i svjetlost u stalnosti !

Ernad Musić | Kad jednom elegija ne bude

Krhke su oči, zbilja, i opet, krhke su oči!
U žitku ih ne imadoh mnogo, kamo sreće da slijepac sam bio ! Luča je pošiljatelj samo, kad mlidijah gledati žmirio sam sasvim, spreman k'o list behar što dočeka, k'o vatra što pred suncem svojim kleči. Nema me u imanju ovom, a najviše sam tu - na vrhovima prstiju. Treba zaspati potom, u snu se zbiva ono što na javi se sniva, i nije li san zapravo java ?
U amfori neki šćućuren mrak - šuti.
Nudeć besmisao smisao tražeći, zar to nije stvarana ljudska osobina ? Tako blizu sam onom što nisam, je li traženje oko ili suza ?
Posvud, miris ljubavi se širi i stvari su ga poprimile, trebalo bi duboko udahnuti,
ne kušati kisik - nikad više, možda umrijeti, u besanom snu probuditi se i ostati budan. Trebalo bi možda umrijeti !
Dići se i izdići ! Evo, iz usta mi trava raste, ne sramim se polaska.

Ernad Musić | Neka priča

Jučer je u podne, neki blagi vjetar pohodio ovu padinu, uzbudio ono malo bilja i raslinja, i poput pobjeditelja zagriz'o čudnovatost.
Jučer je, u podne, neki čovjek, napustio kuću, krenuo putem onim kojim je onaj vjetar griz'o.
Jučer je, u podne, neka Žena, zaboravila da rađa, a čovječanstvo je izrodila - kažu.
Jučer je, u podne, neko Dijete, sa Svemirom međ prstima, k'o i svakog prošlog i budućeg dana - zaplakalo!