Branka Novak Blažinčić | Mom ocu

 
Dok prolazim ulicom kestena
slike me prošlosti prate,
al znam da nikad, baš nikad
ne mogu da se vrate!

Na mjestu kućica malih
stambene zgrade su stale,
al meni su ipak bile draže
one jadne i male.

Dok otvaram dvorišna vrata
tuga i radost me bole,
nema staroga trsa,
ni nježnog glasa što zove!

Samo tuga i očaj ludi;
oče još jednom,
bar jednom
OVDJE BUDI!

Branka Novak Blažinčić | Mjesečina

Noćas mi mjesec uzeo snove,
uzeo tebe
MILO MOJE!

Kako je mogao, kako je smio!

Ne zna on dahom mojim grliti,
očima ljubiti
u njedra te staviti!

Kako je mogao, kako je smio!

U sobu ga više neću pustiti,
sve prozore
tamom ću zastrti,
samo neka mi vrati
snove moje,
da mogu opet tkati
zlatne niti,
samo za tebe i mene
MILO MOJE!

Kako je mogao,kako je smio!

Branka Novak Blažinčić | Želja

Željela bih ti biti
lijepa i mlada,
kao što sam bila nekome
davno,
koji se nikada nije vratio,
a ja sam čekala,
ne shvaćajući da je to
konačno.

A ti mi dolaziš
raširenih ruku i otvorena srca,
govoreći mi baš "da sam ti lijepa i mlada".
I znamo oboje
da je to nešto sasvim drugo,
ali... samo...
NAŠE.

Branka Novak Blažinčić | Dodir

Samo sam htjela
dlanove svoje
staviti u tvoje,
u očima vidjeti ljubav.

Branka Novak Blažinčić | Mrtvoj ljubavi

Ne mogu te pustiti da odeš
zbog toplih svitanja
i pjevanja ptica u krošnjama.

Ne mogu.

Ne mogu te pustiti da odeš,
zbog jedne mladosti
uz čarobnu rijeku,
gdje si mi govorio riječi ljubavi.