Andreja Kešić | Tišina

Kada sve prestane
A prestat će
Hoće li tišina zavladati
Uskim prolazima svijesti
Hoće li koraci umjesto obećanja
Odzvanjati mrakom u kojem
Sve si ti
Samo ti
Kada sve prestane
A prestat će
Hoću li osjećati žaljenje
Što vidim jasnije
Hoću li voljeti ponovo
Zastarjele i odbačene predmete
Istinama pokrivene

Andreja Kešić | Nećeš

Onoga dana kada nećeš postati otac
Vidjet ćeš prvi put kako po stablima
Niz drvored posađenim za ispraćaje zla
Curi iz zglobova mlijeko nepodojenog sina
Suze jalove žene koja više nema dušu
Mijenjala ju je ss vragom za tijelo i dušu unutar svoga
A dobila je tvoju odluku
I taj dan
Za rođendan

Andreja Kešić | Kap meda

Ti si s druge strane ovog istog trenutka
Možda sjediš i gledaš kroz prozor
Ono što moje oči ne vide, a možda su prozor oči tvoje
Ti si s druge strane ovog istog trenutka
Možda hodaš ulicom užurbanog koraka
Gdje moja noga nikada kročila nije, a možda stojiš i čekaš zeleno svjetlo
Ti si s druge strane ovog istog trenutka

Andreja Kešić | Makovi

Hajdemo saditi cvijeće.
Ja ću ti odgristi obraz, ti usadi mladicu hortenzije. Tako da znam kada si malodušan, latice će joj biti zelene. Ljubav kada ti prostruji krvotokom, zažarit ćeš se ružičasto. Kada budeš žalostan, modrina će se izliti u njih.

Andreja Kešić | Riječi

Razodjeni me.
Riječ po riječ skidaj s mene.
Stvaraj rečenice.
Odloži ih u moju sjenu, brižno presavijene.
Ostavi mi boje.

Pogledaj me.
I zapali crnilo lomače iskrom svoje suštine.
Riječi oblikovane u zavodljivu siluetu zagonetke.
Neka izgore kada ja ne smijem.

Zbog tebe.

Andreja Kešić | Borik

Tvoj prostor i moje vrijeme mjere se podudarnim bljeskovima vezivanja neurona.
Moj prostor i tvoje vrijeme miješana su salata egzotičnog voća s preljevom od crnoga meda.

Kada poželim otići iz tijela, smisao je nedokučiva sinapsa, kašasta hrana dostavljena na prag ustanove za palijativnu skrb.
Kada poželim oči uroniti u svjetlost izuzimanja sebe od tebe, saznanje prepoznavanja ostaje na pokušaju pripadanja.

Pustit ću vodu iz slavine da teče i na izlasku ostaviti ulazna vrata otključana, s mišlju da se jedino bez kofera odlazi zauvijek.
Posijat ću vjetar iz prsa, ciljano u mjesta predviđena za rast nemira, pri pogledu na tvoja spuštena ramena.

Andreja Kešić | Metafora

Želim stati cijela u metaforu.
Želim se ugurati u dvije riječi na materinjem jeziku.
I postati granica stvarnosti sa iskrenošću.
Želim disati slobodu u dvije riječi s mnogostrukim smislom.
Želim prestati raspršivati maglicu u boji pod pritiskom nadrealnosti.
Želim se uokviriti običnom crnom linijom na papiru.
Želim prestati curiti kroz previđene otvore lažne nade u tuđu skromnost.
Želim se ograničiti s „posvuda“ na „ovdje“.
Želim prestati posezati za sobom u tuđe istine.
Želim osmisliti svoje značenje za sebe i isključivo u okviru toga uživati kako me drugi osjećaju u svojoj različitosti.
Želim se skupiti u smisao i čelom utisnuti dvije riječi u kamen.
Kojeg nosim oko vrata.

Andreja Kešić | Ne znam

Ne znam kako ti, ali ja osjećam da je pogrešno suditi ljudima samo prema onome tko su preda mnom.
Ne znam kako ti, ali ja pokušavam vjerovati da je pozadina njihovih postupaka uvijek nevidljiva ispred mojih interesa.
Ne znam kako ti, ali ja nakon prvotnoga osupnuća opraštam sebi u mraku i tišini neznanja.
Ne znam kako ti, ali ja u ljubav ne vjerujem kada u sebe sumnjam.
Ne znam kako ti, ali ja sam strah i nemoć poistovjetila.
Ne znam kako ti, ali ja sam umorna od očiglednoga značaja tražeći sjaj sa povećalom zvijezda.
Ne znam kako ti, ali ja ne vidim da „mi“ postoji van osobne zamjenice u pisanom i govornom obliku obmana.

Beznačaj se vraća kao peto godišnje doba umetnuto u trenutak prije sna. U pravilnim ciklusima očekivan. Kao indigo papir okrenut naopako. Ostavlja tragove iznenađenja na okusnim pupoljcima. Kao istina koja ti u lice pljune, svjetlosnom bojom oslobođena.
Prekrit ću ti glas mjesečinom djetinjstva.
Boju vrelih obraza protisnuti kroz prešu suhoga leda površnih shvaćanja.
I zastati usred trenutka.
I vjerovati tijeku mirisa.
Tvome dlanu položenom na vjetar moga bedra.

Ne znam kako ti, ali ja sam osobna imenica.

Andreja Kešić | Što si mi

Ti si čudovište u mojim grudima.
Glad u mojim mislima.
Grijeh u mojoj sluzi.

Ti si mi zemlja u ustima.
Vatra u očima.
Oblak želje u plućima.

Ti si tračnice mojim riječima.
Šakanac u otežalim koracima.
Pužev svjetlucavi trag na mjesečini ljeta.

Ti si odjek proteklog dana, u noći isprekidanog sna.
Buđenje u crvena jutra.
Jabuka na stolu.

Andreja Kešić | Vrba

Kada rukom razmakneš zavjesu od mekih, olistalih grana tužne vrbe, u ljetnoj noći nad potokom djetinjstva, srest ćeš moje oči. Mjesec će sve žabe iz okolnoga grmlja hipnotizirati rasutim srebrom, da zanijemjelog kreketa budu svjedokom kolizije unutarnjih svjetova u istovjetnom spontanom osmijehu na našim usnama.

Ja znam da će mi pod nebom boje tegeta, žar Sunca u tvojim očima, istisnuti prvu suzu bez bola.

Ja znam da će svi dodiri koje moja koža prije tebe pamti, tvojim pogledom kao prijevara biti upisani i u zaboravu izgorjeti željom za mirisom tvoje nadmoći na mom bezglasnom jeziku.

Što ćeš mi reći?

Andreja Kešić | Bijela pjesma

Tvoje ruke.
Kao uginule bijele ptice.
Prstiju ukočenih u predaji.
Zaustavljenih u izdaji.
Dlanova iz kojih su iščupane nade.
Sa stigmama grijehova oca i majke.

Tvoje ruke.
Kao dvije porculanske zdjele.
Prazne i šuplje.
Propuštaju mirise života i zrake želje.
Ne usude se.

Tvoje ruke.
Sa minijaturnim ožiljcima velikih priča.
Hladne su i beskrvne.
Želim ih dahom oživjeti.
Želim ih mokraćom pozlatiti.
Želim ih usvojiti.

Tvoje ruke.
Znakovnim jezikom su zašutjele.
Od pogrešno protumačene igre svojih sjena su se umorile.
Glasom ih ne zaustavljam u mirovanju.
Lice u Ljubavi više ne umivaju.

Tvoje ruke.
Su smrtovnica tvoje duše.
Tvoje ruke.
Su izvor moje nesanice.
Tvoje ruke.
Su gnijezdo moje požude.
Tvoje ruke.
Su koža i kost snage bez volje.

Tvoje ruke.
Prose živo razumijevanje.

Dodirni me.
Čut ćeš prasak tišine.
Dotakni me.
Želim osjetiti samu sebe.

Tvoje ruke.
Moje ne traže.

Andreja Kešić | Bol

Misli su mi ljepljive i rastezljive niti.
Danas postojim kao bol u grudima.
Isključiva i sama. Fantomska.
Danas se otimam mislima. Omotavam nitima i postajem zavežljaj. Neukusni zalogaj. Svilena laž. Neprobavljiva utopija.
Što se više i jače izvijam, one rastu i otežavaju mi disanje. Natopljene su svim progutanim suzama. Ojačane svim zatomljenim kricima. Stežu me odlascima. Vežu nijekanjima.
Nadrastaju dosadnu uobičajenost ljepotom užasa u tvojim gladnim očima.
U razjapljenim zjenicama. U čvrsto stisnutim kapcima. Na zaključanim usnama.
Ispunjavaju pokrete.
Ispunjavaju zrak.
Gust i topao.
Mirisan i vlažan.
Plitko ga dišem, tako manje boli.
Udahnem li duboko i ispunim se nesvjesnim svijetom oko sebe, eksplodirat ću od uzaludnosti.
Otvorim li oči, neću umrijeti.
Ali ću nestati u jednom petku.
Ali ću se utopiti u južnom vjetru.
Sa tobom u sebi, dok od tebe bježim.

Andreja Kešić | Regata

Probudi u meni snove.
U knjizi Ljubavi su sva njihova tumačenja.
Zapisana od pamtivijeka.
Abecedom razuma.
Ljubav ne živi na papiru.
U riječima.
O njoj se tamo mašta.
Ljubav živi u pogledima.
U glasu.
Ona se umnaža pod prstima.
Fraktali dodira.

Andreja Kešić | Prevelike su Vam te cipele, gospodine Šetaču

   - Prevelike su Vam te cipele, gospodine Šetaču niz Aleju Velikih Strasti. Čujete li me?! Kuda ste pošli, bez onoga što jeste, sa komičnim hinjenjem onoga tko niste, u vrhove cipela naguranim?

Vratite se, gospodine Šetaču, sramotite moj odabir čovječnosti, saplićete se o svoju prevelikost, ja sam procijenila da Vam poljski put ljepše stoji jer nema imena.

   - Znaš li ti A, kuda sam ja pošao kada sam tebi došao? Krenuo sam niz Aleju Nezadovoljstva, a ti si se ukazala u drvoredu, na mjestu izvaljenog stogodišnjeg čempresa. I pitala me:"Tko sam Vam ja?"

A riječ nisi izgovorila. Nisi me ni vidjela, jer si žmirila. Nisi me ni čula, jer je vjetar još uvijek snažno puhao u suprotnom smjeru i sve moje riječi je raznio razvaljene u slova, po vitkim krošnjama preostalih stabala, ugnijezdio ih na strateška mjesta, kao lešinare sa krilima. Poljubio sam te u vrat i ti si tek tada otvorila oči i oslijepila mi sve misli o slobodi. A ptice su zaboravile letjeti.

   Zavezala si mi pogled za zapešće desne ruke i povela me između drvoreda, Prečicom Novoga Bijega od preglasne usamljenosti među ljudima. Tišina je sjajila na tvojim usnama, a ja sam poželio da si stvarna.