|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Glasnoća potopljena u trpkost odrvenjela je jezik
i svezala pjevnost u čvor.
Na dlanovima ocvali dodiri oproštaja
Osipaju se pod noge
ostavljajući bolnost u koljenima
Prstenje izokrenutog svijeta
teže od vodeničnog kamenja
klizi na dno.
Ubodi kao kukavičja jaja
legu se na putovima migracija.
Svijetu napuštenom od sebnosti
glasovi iza leđa ubrzavaju vrtnju.
Iza nas
Ispod rodnih stabala
Ostao je trpki okus zrelosti
I otkotrljao se u praznu utrobu ponornice.
Pored nas žurno promiče opožareni krajolik
Srameći se sebe
I svojih crnih ugaraka
Posvađane note iz žica kamene violine
Zajahale su fijuke bure
I zakotrljale se u usjecima
Kojima su bujice skrojile sudbinu.
Na svakom većem brdu
Odašiljači vise s oblaka
Kilobajti iz njih zasipaju živote
Presađene na terase ljetnih domova
Oko nas se na vrtuljku okreću riječna korita.
Slijedimo ih
A nigdje ni kapi kiše
Da operemo tragove ugljene prašine sa svog obraza.
Za petama nam je potjera dojmova
Pohranjenih u zimske priče
Koljena u kojima je sve više kilometara
Žude za skokom preko šupljih riječi
U nijemim otiscima naših godina
Nemamo sugovornika.
Jedan ljubavni stih
Šaka mljevenih oraha
Brašnasti prah u vrtlogu propuha
Suza prelivena preko ruba kapaka
Ljuska razbijenog jajeta
Nikad prežaljenog
Šećerni nadomjestak
Rastanak
Proliveno mlijeko
Povratka nema
Kao ptica tražim izlaz
da kroz ogrebotinu izronim u modrinu,
i s vjetrom sklupčanim u jedrima
sačekam povoljne vijesti.
na drugoj strani su zakoni
izrasli kao korov u napuštenoj kući,
s rupom
u koju ne pristaje bijeg.
Iskradoh se kroz prozor,
odškrinuvši odrvenjele kapke.
Bez kalupa za nove zagrljaje.
Na obje strane pustoš.
Izgubi mi se trag.
Oni koji su otišli
u prtljazi su ponijeli svoje izgnanstvo
vukući ga po kolodvorima
i zračnim lukama.
Težina odlazaka srasla im je s ramenima,
stiska ih ispod rebara
i žulja u sjedištima.
Oni koji su ostali
Opkoljeni zidovima pružaju ruke
I uzgajaju vedrinu iznad oblaka.
Od ožiljaka zadobivenih u oproštajnoj šutnji,
ne vide izdanke
koji rastu po ostakljenoj fasadi.
Obećanja zazidana u temelje
Otkopavat će potomci tražeći korijene.
Uramljene
nudit će ih na sajmovima
u zamjenu za jastuk
s punjenjem od perja ptica selica
koje u kljunu nose povratak.
Iza nagnutih letvica
Prozora bez svjetla,
i gluhoće dnevnog boravka,
gasi se ritam mojih stopa
Ne ulazi
Čekaj prije nego izbrojiš karike koje me drže na okupu.
Jer riskiraš da lijepiš komadiće
kojih će uvijek faliti da bi me imao cijelu.
Pazi, grizem!
Neću biti kriva za krhotine kotača u kočiji s dvosjedom.
Slomljeno srce otrcana je fraza.
Ne nasjedaj,
ostani iza ograde i čekaj
Na kapaljku ću te hraniti otkucajima
dok vrt ne oživi
i ograda se ne osovi na vlastite noge.
Nosim te u džepu
Kao ključ
Bez kojeg ne mogu ući u samu sebe
Iskrao si se kroz rasporeni šav
I zameo trag svog mirisa
Ne davši mu priliku
Da se rasprostre po sobama
Stojim pred vratima i čekam
Pitajući se
Što ću i kud ću
Sva moja vrata su zaključana
Prozori su visoko
Ne mogu se kroz njih provući neopažena
Nemam alate kojim se ruše zidovi
Sretnih vremena
A ja sam u njih zazidana
Ostajem ispred
Napuštena od sebe
Bezdomna i bezvremenska
Dok sat otkucava
Ne mogu do riječi
Koje čekaju u vrsti
Da pokažu svoju rascvjetanost
Letvice, kao vojnici poslije bitke,
polegle jedna preko druge.
Među raščupanim gredicama
oko se spotiče na rumenilo rajčica,
nagriženo gljivicama truleži.
Boje, između podivljalih uljeza, blijede,
ne dočekavši zrelost.
Uzdisaji čupaju iz nosnica korov
i prave mjesto mirisnim mjehurićima
Zarobljenim u zujanju pčela.
Iza kalopera i milodu’a ostala je tuga
razbijenih čašica.
Motičice, posramljene zbog rđe,
odustale su od dvoboja sa suhim grumenom.
On nije imao ljubavi za sjemenku.
Zaporka za bujanje zelenila
upokojena je u mjesečevom kalendaru sjetve.
Zjenice, zalijepljene za mutno staklo,
u narančastoj traže nevene,
a oni okreću glavu.
U brazdama mlohavih ruku slegla se prašina.
Taljige sa stajskim gnojivom
i lukovicama perunika
Čekaju zaglavljene na ledinama iza trepavica.
Bit ću na uglu na kojem nikad nisam bila
Za stolom koji ne poznaje moje lice
Ako sretneš ženu koja hoda u smjeru kazaljki
To nisam ja
Moje kazaljke stoje u dogovoreno vrijeme
S tragovima hrđe na mjestima dogovora
Ako sretneš ženu koja se ne osvrće
Ni to nisam ja
Osvrćući se
ne bih li našla izgubljeno
Zaboravila bih koračati naprijed.
Poslat ću te kao preporučenu pošiljku
i na vrata s mojim imenom
dopisat ću tvoje.
Balzamirat ću toplinu tvojih riječi
i poslati na svoju adresu.
Kroz njih ću, kao kroz sito,
prosijavati dan.
Obzidat ću vrt
da ne propušta nepoznate dodire
među zarasle gredice.
Samo poneki smiješak preskočit će vrtnu ogradu
i uvući se
u moj rasuti pogled na čekanju.
Poslat ću te kao preporučenu pošiljku.
I kada se godine spotaknu
na obavijest o zastari
čekanje će bdjeti pred mojim vratima.
Kao ptica
u šupljine kostiju usisavam lakoću,
otvaram kljun,
čekam da se oko njega omotaju
rečenice istkane od pamuka.
Širim plućna krila,
otvaram nosnice,
otvaram pore,
otvaram svoj krovni prozor
i ne činim ništa,
Samo čekam.
Čekam da mi kroz vene poteče miris lipa,
na kožu se zalijepe niti
dudovog svilca,
i da mi u sluznici naraste
trajni okus šumskih jagoda.
Ne činim ništa,
samo čekam.
Ishlapjela sam od čekanja...
