Ova noć brigom mi je satkana.
Zidovi ne umiruju, razvlače se u prostrane galerije.
Slike tminu grizu.
Dozivam u pomoć snažne žene svoje prošlosti.
Nezaboravne,
kojima su bile premalene tvorničke sale, grube obrade i strojevi,
za snagu kojom su prkosile muškom svijetu.
Rane su liječile toplim cvijetom kamilice i strogo o njima šutjele,
te moje žene, koje su izravnavale stube pod težinom svojih tereta.
Gdje ću, kako ću, pronaći svoje tople cvjetove.
Prisloniti ih na oči, da me odvedu u blizinu bezbrižnosti
gdje bih grijala pupoljke i grlila one, koje hodat će poslije mene.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.