Knjigu Marina Mihanovića Šta će selo reć, koja se upravo pojavila u prodaji, objavila je Naklada Bošković iz Splita.
Ova je knjiga môre, ne zbog podataka, nego zbog životnosti (diše životom!): ritma govora, konteksta, tišine između rečenica, humora, mirisa i nadasve – ljudske topline. Šta će selo reć internet je prije interneta: ona prenosi miris mora, internet objavljuje slike mora; ona prenosi patinu Gluve stine, internet objavljuje slojeve starosti stijene; internet objavljuje blizinu, bliskost Šta će selo reć; internet objavljuje informaciju (koja se mora provjeravati!?), Šta će selo reć daje orijentaciju u životu.
Šta će selo reć ima svih 69 (!!!) elemenata za život: i mudrost (ne pamet, to prepušta internetu! koja se mora provjeravati, hahaha!), i iskustvo, i praznovjerje, i glupost, i tugu, i nadu, i nadahnuće, i SMIJEH…
I mudrost: Pamet nije mudrost. Pamet je spretnost i okretnost razuma i živčanog sustava. Mudrost je istina, spokoj, toleriranje, objektivnost i suglasnost. Pametni ljudi nikad nisu mudri, previše su uznemireni, kao da su stalno opijeni svojom pameću; ali mudri su uvijek i pametni, ujedno su i veći od pametnih jer ne žele ništa dokazati.
Izbjegavaj društvo pametnih, jer će te uzrujati i na kraju uvrijediti. Potraži društvo mudrih. S pametnima se može razgovarati. S mudrima se može šutjeti. (Sándor Marái, Knjiga o travama).
Ova knjiga posjeduje univerzalnost poruke jer je istodobno i dijagnoza, i terapija, i zagrljaj.
Marin Mihanović zapisao je kazivanja mnogih (ili je to njegova dokumentaristička fikcija?!) u poodmaklim godinama, ali ono što se u tim zapisima doista čuva nije samo sjećanje na kraj i vrijeme koje je prošlo, nego način na koji se pamćenje daruje drugomu. Piščeve ili njihove riječi ne teku kao govor onoga koji želi biti slušan, nego kao lahor koji ne traži pozornost, a ipak je nenametljivo dobiva. Govori lako, kao da ništa ne drži na okupu silom, nego se misli same slažu u sklad, bez napora i bez potrebe da ikoga uvjeri ili nadvlada.
U njegovu kazivanju nema potrebe za dominacijom, nema dokazivanja, nema podizanja glasa – on ne priča da bi sebe postavio u središte, nego da bi priči dao širinu i dubinu. Kao da svaka rečenica nosi tiho povjerenje u slušatelja, prepuštajući mu da sam pronađe smisao, bez uputa i bez objašnjavanja. I upravo u toj skromnosti krije se snaga: priča postaje prostor u koji čitatelj može ući bez straha da će biti ocjenjivan, poučavan ili usmjeravan.
Riječi priča i mudroslovica, zapravo narodne mudrosti jesu – ne one izreke koje se ponavljaju napamet, nego mudrosti taložene poput sedimenta kroz desetljeća života. Svaka od njih nosi tragove vremena: radosti i gubitaka, napora i pomirenja, sitnih svagdanjih pobjeda i tihih poraza. To nisu naučene misli, nego proživljene istine koje su s vremenom postale lagane, jer više nemaju potrebu dokazivati svoju bitnost.
Čitatelj se u tom govoru osjeća prihvaćenim, kao da je sjeo na klupu pokraj pisaca ili kazivača, bez obveze da odgovori ili se slaže. Tek sluša – i lakše diše. Nema patetike, nema težine, nema nametnute pouke, a opet sve odiše iskustvom koje se ne može naučiti iz knjiga. Pogotovo ne s interneta. To je govor koji oslobađa, jer pokazuje da mudrost ne mora biti stroga ni ozbiljna, nego može biti blaga, nenametljiva i topla.
U tim kazivanjima vrijeme prestaje biti teret. Ono postaje tihi suputnik koji se osjeća, ali ne pritišće. I upravo zato priče ostaju – ne kao dokument prošlosti, nego kao živa prisutnost nečega trajnoga, neprolaznog: ljudske sposobnosti da iskustvo pretvori u blagost.
U svemu što kazuje, on zadržava dječju perspektivu, child's perspective, u kojoj se život shvaća doslovno, bez metaforično-licemjernih premaza onu koja ne iskrivljuje stvarnost, nego je omekšava. Njegove su priče obojene humorom koji ne ponižava, nego spašava – smijeh kod njega nije bijeg, nego način da se teret učini nosivim. Sve je pomalo „na šalu“, ali ne površno; kao da je naučio da se istina lakše prihvaća kad dođe bez podignuta kažiprsta. Čak i kad dotakne ono što bode, on ne dramatizira – trn se jednostavno izvadi, puhne se u prst i ide se dalje, radosno, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Taj njegov optimizam nije naivan, nije iz neznanja, nego iz odluke. On zna kako izgleda težina života, ali joj ne dopušta da bude gospodar priče. Uvijek pronađe kut iz kojeg i ono teško dobije blagu, gotovo vedru nijansu. Ne negira bol, ali joj ne daje prijestolje. Tako se i ono što možda nije dobro, što je nepravedno ili tužno, u njegovu kazivanju pretvara u nešto podnošljivo, ljudsko, djeljivo.
Slušatelj ili čitatelj uz takvu priču ne osjeća se opterećenim, nego ohrabrenim. Kao da mu netko tiho poručuje: „Može se, vidiš, može se i dalje.“ I to ne velikim riječima, nego sitnim, svagdanjim primjerima, iz kuhinje, dvorišta, puta, susjedstva. Nema tu velikih filozofija, ali ima životne pameti koja ne pritišće, nego prati.
Njegova je vedrina zarazna. On ne uvjerava, nego prenosi stanje. Čovjek se nakon takve priče osjeti lakšim, ne zato što su problemi nestali, nego zato što su dobili mjeru. Kao da je netko otvorio prozor u prostoriji punoj zraka koji je stajao predugo.
I u tome je možda najveća vrijednost njegova kazivanja: ono ne nudi rješenja, nego snagu da se ide dalje. Ne obećava da će sve biti dobro, ali pokazuje kako se može nositi i ono što nosivo nije.
S osmijehom koji nije gluma, s humorom koji ne vrijeđa, s pogledom koji vidi dalje od trenutačne ogrebotine.
Takva priča ne zadržava čovjeka u prošlosti – ona ga lagano gura naprijed. Ne da zaboravi, nego da pamti bez gorčine. I to je rijetka umjetnost: znati ispričati život tako da on, unatoč svemu, ostane radost.
Dobro nije naše da ga zadržimo;
čim ga učinimo,
ono je već u Božjim rukama.
Učini što je do tebe, a ostatak pusti. Čim je dobro učinjeno, ono više nije vlasništvo volje, nego reda koji nas nadilazi. Tamo nema pobjeda, nema potpisivanja vlastitog djela. Samo tiha radost da je nešto prošlo kroz nas, a ne od nas poteklo.
I to je možda najviši oblik slobode: ne zadržavati ni zasluge.
