Mario Lobor | Za Ukrajinu - pismo, molitva ili vapaj

And yet to every bad there is a worse.

Thomas Hardy, Tess of the d'Urbervilles

But I know, somehow, that only when it is dark enough can you see the stars.

Martin Luther King jr.

Ne tako davno, probudili su se uz zvukove tenkova i paljbe, i ostaju u noćnoj mori do danas. Ukrajina je sada zemlja uništenih snova i svježih grobova.

Više se ne mogu izbrojati svi metci i šrapneli, sve bombe i granate. Smrt tisuća, i vojnika i civila. Pa i svi su vojnici jednom bili civili, koji su se preko noći našli u uniformi i rovu, s puškom u rukama, istovremeno sa stravom i hrabrošću u srcu. Da bi, na kraju, i mnoge od njih zatekla smrt, neke već prvi dan ili sat, a druge nakon mjeseci ili godina smrti i patnje oko njih.

Gore bolnice i crkve, izgaraju knjižnice i škole, gore grobovi, i mladi i stoljetni. Izgaraju ljudi koji čekaju u redu za kruh, djecu gledaju kroz leće snajpera. Svaka donacija, svaka molitva, svaki vapaj svijetu, samo su kap u moru krvi, gube se u buci tenkova i detonacija, u plaču i kricima. Svako ime nosi neizrecivu težinu ugaslih života: Kijev, Buča, Izjum, Olenivka...

I da se taj rat sutra završi, ostat će rane koje desetljećima neće zacijeliti, zrak će danonoćno odisati krvlju i barutom. Spomenici, i tragediji i hrabrosti, bit će na svakom koraku, rupe od šrapnela ostat će bezbrojne. Plač će se stišati, neće prestati. Duše će lutati ulicama i trgovima, šumama i selima.

Ali ipak, to je najveća nada: da će, jednog dana, rat završiti. Da će svanuti jutro buđenja iz noćne more. I da će se, sada u miru, i dalje visoko vijoriti ukrajinska zastava. Samo to ostaje.