Milan Frčko | Glad

Stol širi ruke kao napušteni aerodrom.

Čeka tijela koja ne znaju letjeti.

Stolnjak je mapa nepoznatog kontinenta,

šminka preko drvenih bora,

dok stolice stražare poput ugašenih satelita.

One pamte težinu ljudskog oklijevanja.

U vazi ljiljani udišu zrak kao čisti kisik.

Njihovi prašnici su antene,

hvataju molitve zapetljane u grlu,

između dva gutljaja vode.

Vilice i noževi leže u vojnoj formaciji.

Željezo ne zna za taktičnost;

ono precizno siječe bjegove divljači

koja je do jučer trčala kroz šumu.

Pribor prevodi tišinu na jezik geometrije.

Meso miriše na lov i izbrisane baze podataka.

Netko sklapa ruke nad tanjurom,

pokušavajući utišati zvijeri.

Ali ovdje ne rade zubi.

Radi oprost koji se uvlači među porculan

poput nevidljivog konobara.

On jedini ne koristi vilicu,

a uspijeva nahraniti čitavu sobu.