Ivan Pozzoni | Potres

Osudio me Pontije Pilat, taj moj dvojnik i sjena,

da ciljam, zapni udarnik!, s goničem zdesna i puškom slijeva, u stil rasklimanih koljena,

u bizarno pero, dovraga!, nikad od mene Dmitrij Sergejevič Merežkovski,

ako tvrdoglavo dižem letvicu ko Bubka, ne prijete mi slijepi gustiški i šumski podrostki,

svi Rusi, moji novi uzori, svi iz stepe, svi Sergey,

ne bih htio probuditi se jednog jutra i shvatiti da sam gay,

od stalnog dizanja letvice i posla s motkom što me tlaka,

dosta mi je svakodnevnog prodavanja guzice kod bahatih pisača i uzdaha.

Koji kurac znači da moram pisati potreseno, ko da me potres pogodi?

Moram li se preseliti u baraku u Abruzzu gdje se obnova još ne dogodi,

mito se u Italiji ne dira, nego se slaže preko internet bankarstva u miru,

čak je i zdrava plava kuverta, prkoseći geometriji, postala trgovina na papiru.

Pokušao sam napisati niz stihova, protresti komp i baciti ga kroz prozor s kata,

opet sam ga upalio, našao ga čitavog, a u Wordu me čeka ista juha od prijašnjih ponovnih data,

pisanje smrznuto poput Orogelovih vrećica iz leda,

s fleksibilnim oblikom poput roka trajanja hrenovki što se raspada i ne da,

u distribucijskim centrima, kad istekne rok, samo promijene etiketu na vreći,

moje je pisanje kalorično pa osuđuje na debljanje svakog ko voli pojesti u sreći.

Hoće li moji stihovi biti dovoljno uvrnuti i čudni? Uspoređuju me s Ceccom neki,

drugi s Franjom Josipom, antiumjetnikom bez spasa, treći s Jesenjinom il' lancem na rijeci,

ponekad se i sam jedva izjednačim sa sobom, raspevani slavuj izvan tona i glasa,

je li to što sam orao razlog što sam potresen i bez spasa?