Ruža Zubac-Ištuk | Trenutna ovozemaljska prolaznica

Sjedim sama pred sobom kao izgubljeno lice pred zrcalom 

i pokušavam oblikovati statuu jednog života 

važući svoje uspone i padove – životno iskustvo.

Zbrajam ljubav i vjeru, oduzimam tugu od boli, 

pokušavam pomnožiti veselje i radost na dobrobit čuvstva,

podijeliti strah i stid s vremenom zatvaranja u sebe,

dodati nadu svakom iskušenju, olakšati življenje u vremenu

koje galopom odmiče ispod mojih stopala.

Ali, nada mi s dlanova otprhnu u neuhvatljive visine.

Ne oklijevajući, predade me na pragu bezizlaznosti životnom iskustvu.

Reče mu: „Pobrini se za nju!“ 

A meni bez uljepšavanja: „Godinama si oblikovala osobnost

od ljubavi i mržnje, od nemoći i nadmoći, ponosa i prkosa, veselja i žalosti… 

Tuga je često milovala tvoje lice, iz srca osmijeh milosrđa ti krala.

Trpljenje je postalo nevidljiva kruna ispod koje su cvjetali bolni ožiljci.

Vješto si ih pretvarala u zanosne pupoljke pred očima svijeta,  

jer ti si žena, ᾿a žena mora biti samozatajna čuvarica obiteljskog gnijezda 

i pred Demonom i pred Bogom῾ – govorila si sama sebi.“

„Vrijeme kušnje je sazrelo. Ne nadaj se – vara te“, šaptalo mi je 

moje životno iskustvo kao da me želi pomiriti s ostatkom života. 

„Uspori. Stani. Okreni se stvarnosti, sebi.

Ostavi velike riječi izvan okvira svoga postojanja. 

One u prostoru bliješte, ali ne daju svjetlost utjehe ni tebi 

ni onima kojima tvoja utjeha treba. 

I velike želje odbaci uz put kojim koračaš noseći godine 

jer ti si samo trenutni prolaznik kroz neograničeno vrijeme.

Odmori um i ruke uz ognjište mjesečine i čašu ljepote s Neba. 

Život ti nije uzvratio željeni zagrljaj, ali ni štedio na životnom iskustvu.

Kad te svladaju kušnje, spokojno pokušaj dozvati rajski mir

u svoje iskidane snove da ti noć života manje bude teška. 

I moli…

Moli da ti božja ruka tiho vječna vrata otvori. 

Moli i za ovozemaljske prolaznike koji će s istočnim grijehom

doći poslije tebe.“