Darija Žilić | Popodne

Ja sam tvoja kći

I moje je srce premošteno

Premosnicama

Nevidljivim koncima koji

Spajaju ranu od rane

I sve je zacijelilo.

Svi otisci gmazova nestali

I svi kotači kočija koje ne

Vidim, život nosi otiske

Opušaka na plećima

I mirni dodir ruku

Uzimaju, uzimaju

Ali ti si sve nadmudrila

Slušam otkucaje srca

Očevo i tvoje

I spajam u jednu pjesmu

Gašenja naspram klanovskih

Priča i svega ružnog oko nas

Ja sam tvoja kći i ničeg se

Ne bojim, kad gledam ispod

Očiju očnjake i kad vidim cvijeće

U rukama, stide nas se nekad,

A nekad nas uzdižu, mi smo

Svoje. I lice bakino žuto

U davnom lijesu sad je živo

I čitav svijet je živ u lutnji

Pjesmi koju prepoznajemo

Začas.