Čekam ponoć da procvjetaju zvijezde.
Da noć razmrsi mjesečeve inkunabule.
Prebirem po dlanu dve jabuke.
Samotne su amebe.
U meni gori kretanje, a treba spavati.
Misli su divlje zmije, umiljate i zavodljive.
Krotim ih takve.
Ali one plaze i upijaju moje oči u neprohodni hodnik umora.
Konac svjetlosti mi ulazi u krvotok
i kaže: Noć je sveta posuda iz koje klija poezija.
I tako prođe još jedna besanica pjesnikinje.
Labirint uskih grla stana.
Do jutra, do jutra, doviđenja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.