O nama

srijeda, 4. lipnja 2025.

CeKaTe | Jedan svijet, mnogo priča Mjesec interkulturalnosti u Zagrebu – lipanj 2025.

 


Poštovani,

U lipnju 2025. Zagreb je postao pozornica susreta, dijaloga i kulturne razmjene. Tri zagrebačke ustanove – Centar mladih RibnjakCentar za kulturu Trešnjevka i Novi prostori kulture – zajednički organiziraju Mjesec interkulturalnosti pod naslovom “Jedan svijet, mnogo priča”. Tijekom cijelog mjeseca, građani Zagreba moći će besplatno sudjelovati u brojnim događanjima koja slave bogatstvo različitosti i suživot kultura.

U sklopu manifestacije, u subotu 7. lipnja 2025. u 17 sati, u Parku Stara Trešnjevka, Centar za kulturu Trešnjevka organizira poseban program “Trešnjevka – Sjecište kultura”Ulaz na sve programe je slobodan.

Multikulti Caffe: Razgovori, knjige i kava iz Etiopije


Događanje započinje izdanjem Multikulti Caffe-a, u kojem će se govoriti o kulturi, migracijama i identitetu kroz osobne priče gostiju Eric Nsabiyumve (Burundi) i Betlhem Tsegaye Pajač (Etiopija). Kroz dijalog i razmjenu iskustava, otvaraju se prostor za nova razumijevanja, empatiju i jačanje kulture dobrodošlice.

Program uključuje i tradicionalnu etiopsku ceremoniju kave, uz čitanje i raspravu o književnim djelima koja tematiziraju migracije i ljudska prava. Posebno će se govoriti o romanima Nemoj mi reći da se bojiš (Giuseppe Catozzella) i Tvoje su ruke bile pune života (Suad Ali), koji snažno progovaraju o iskustvima migranata i izbjeglica.

Eric Nsabiyumva, gost iz Burundija, u Hrvatskoj živi od 2022. godine. Diplomirani je stručnjak za afričke jezike i književnost, a govori više jezika, uključujući francuski, svahili i esperanto. Posebno se ističe njegov prijevod esperantskog udžbenika na swahili, predstavljen na Svjetskom kongresu esperantista u Tanzaniji.

Razgovor moderira Ksenija Banović, predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva i autorica projekta Hrvatska Izvana: svijet iznutra.

Salon ljepote pod krošnjama

Istovremeno, Park Stara Trešnjevka pretvara se u jedinstveni otvoreni Salon ljepote. Pod sjenom drveća, SamanaHadisse i Farzaneh predstavljaju svoje umijeće friziranja, crtanja portreta i oslikavanja kože kanom. Ovaj neformalni prostor njege i ljepote otvoren je za sve dobne skupine – bez najave i uz dobrodošlicu.

Kultura susreta i otvorenosti

Manifestacija “Jedan svijet, mnogo priča” pruža priliku Zagrepčanima da iz prve ruke upoznaju različite kulturne perspektive, slušaju osobne priče migranata i sudjeluju u kreativnim programima koji povezuju i grade mostove.


U prilogu se nalaze fotografije aktera događanja i glavni vizual.

Branka Smoje | Omnibus



VEČER PRVA


„Donesi mi je“, Marko je bacio lopticu u mrak. Bilo je kasno. Nije mu se spavalo, a nije ni Džinu. Topla ljetna noć ih je izmamila u šetnju. Mjesec je obasjavao put. Džin je donio lopticu  i veselo mahao repom. Mirisalo je na još. Marko je ponovo bacio žutu tenis lopticu. Daleko.

Spustili su se do mora, Džin je potrčao u plićak i  istresao sve kapljice po Marku. Marko se glasno smijao. Volio je trenutke provedeno sa svojim psom. S njim je bio opušten. I sa svojim sinom.

Kad bi bar tako bio opušten s Marinom. Svaki je dan odlagao razgovor s njom. Zna da će Ona to teško podnijeti, ali morati će shvatiti da ne mogu više zajedno. Najviše mu je žao Gogija. 

„Pa dobro, i drugi se rastavljaju, i prežive, i brinu se za svoje dijete“, tješio se. Iz misli ga je prenula vlažna njuškica.

Džin je veselo trčao, i kad bi vratio lopticu, prednjim je šapama mamio na igru. Marka je podsjetio na mlađeg brata. Braco se opasno zaljubio, čak ga je neki dan i pitao kako će pristupiti djevojci.

Polako su se vraćali uzbrdicom. Iza crvene kuće  su skrenuli lijevo. To je bila prečica kroz puteljak obrastao grmovima ružmarina s jedne, i mirtom s druge strane. Na kraju puteljka je zidić. Dalje se moglo prošetati po livadi, gdje su djeca običavala igrati nogomet, a lijevo se put nastavljao do stambenih zgrada.

Džin bi potrčao do zidića, dignuo nogu i pomokrio se. Zatim bi zalajao. Dugo  je Marku  trebalo da shvati da se javlja jednom ogromnom sivom mačku. I tako svake večeri.

Za južnih je dana, oko zidića  stvarno zaudaralo na mokraću.

Kada bi bura malo umiješala prste, onda bi mirise preuzeli ružmarin i mirta.


VEČER DRUGA


Ni oblačka na nebu, a mjesec debeo i okrugao. Peco i Maroje su zagrljeni hodali putem. Jedva. Spoticali se, štucali glasno i pokušavali rečenicu izreći do kraja. Konobarica ih je sat vremena molila da odu kući. Došli su u kafić kasno popodne i redali turu za turom.

Ispočetka su se slatko smijali svojim šalama, a kasnije su plakali jedan drugome na ramenu.

„Moram ti reći kako mi je teško“, plakao je Peco,“Ona moja nikako da zatrudni, pa je nervozna i stalno plače. Žao mi ju je. Rekao sam joj, Jele pa i ne moramo imati djecu. Pogledala me kao da mi je izrasla još jedna glava,  vikala je na mene i potjerala me van“

„Ma bit' će, vidit  ćeš“, tješi ga Maroje, “Amo mi jednu popit“, i mahne konobarici da im ponovo ulije malu ljutu.

„Rekla mi je i da joj sestra vodi maloga na pretrage. Neki vrag s rukom. A bidan mali Gogo. Baš me sašilo“, i dalje se jadao  Peco.

„Momci, dosta se popili, uskoro zatvaramo“, konobarica će  kasnije  „Ovu vas kuća časti. I poslije nje, razlaz“.

„Aaa jel' ti žnaš put do kućee?“, pita Maroje.

„Mmmm, znam da moramoo doći do črvene kućeee“, odgovara mu Peco.

Polako teturaju. Grle se. Kikoću se.

„Jednogga danna kadaaaa odeeem, ostavit ćuuu pjessme mojeee…  „, pjevaju glasno.

„Znašš, morammm ti nešštoo prizzznati drugar. Meenii ti jeee jakoo lošeee “, jedva se frfljajući Maroje ispovijeda.

Peco uspori korak, želudac mu se okreće, vidi duplo „Jel' ti too menne žžžajebavaš?“, štucajući pita.

Približavali su se zidiću kraj crvene zgrade.

 „Ma prikaa, žaboravii“, pokušava ga Maroje zagrliti, Peco se izmakne, Maroje zatetura i padne. Čuo se tup udarac. Lupi glavom u zidić.  Ostane ležati.

Sve što je Peco vidio bilo puno krvi, i čuo je lajanje psa, prije nego je i on pao.



VEČER TREĆA


Bio sam glavni u kvartu pet godina. Zvali su me Glavonja. Mada sam  se  predstavljao kao Điđi. Ime mi je dala djevojčica s prvog kata crvene zgrade. 

 Jednog se ljetnog dana pojavila Ona. Trikolorka. Žuto crno bijela. Najljepša maca u zadnjih sedam godina. Odmah sam je primijetio i  zaljubio se u nju. Prva tri dana sam se pravio da je ne vidim. Sretali smo se kraj kontejnera gdje su nam ljudi ostavljali hranu i posude s vodom. Samo bih prošao pored nje, digao rep, malo frknuo i laganim korakom odšetao na livadu. Rekao sam Crnome da se raspita odakle je stigla.

„Dovela ju je ona tvoja djevojčica sa sela. Navodno joj se gazdarica seli. I zove se  Triša.“ Crni mi je odgovorio  još istu večer.

Sutradan sam otrčao livadom, preko zidića kraj crvene zgrade i protrčao između ružmarina. Znao sam da ću lijepo mirisati. Uputio sam se kraj kontejnera, i bio uvjeren da ću je tamo naći. 

„Ja sam Điđi, a ti?“ onako nadmeno sam je upitao.

„Znam, ja sam Triša“, umiljato mi je odgovorila i pogledala me plavim očima, plavljim od cvijeta ružmarina. Moje srce nije ubrzalo, usporilo je. Duboko sam udahnuo. Obrazom sam dotakao njen. I ona je lijepo mirisala.

I to je to. Odonda smo zajedno. Kasnije sam joj priznao da sam je odmah primijetio, samo sam se pravio da nisam.

„A ja sam te prvo osjetila, divno si mirisao“priznala je Ona meni.

Pokazao sam joj moju logu u grmlju ružmarina. Uglavnom smo tu provodili vrijeme. Zajedno. Volio sam promatrati ljude, i neke životinje. I nju sam naučio kako mirno sjediti u grmu i promatrati.

Džina bih uvijek osjetio. Sviđao mi se njegov gazda. Najviše sam volio kad bi i Gogo bio s njima. On me voli, i moju Trišu je zavolio. Volim i ja njega. I teta Marina mi je draga. Uvijek nam slatko kaže „A di ste macane“. Ali mi je žao kada plače. Tetu Jelenu isto volim, ona nam uvijek donese one male kesice s dobrom hranom. A ovo dvoje mladih mi je posebno simpatično, stalno se smiju i ljube. Meni drago pri srcu.

Stigla je i jesen. I u kvartu se pojavio ogromni bijeli mačak. Vjerojatno iz susjednog kvarta. Nismo se baš dobro podnosili. Ali smo se, nekim prešutnim dogovorom  ignorirali.

Sve do dana kada ga nisam uhvatio kako očima skida moju Trišu.

„Alo, dečko, olabavi“, glasno sam frknuo.

Samo me pogledao i krenuo prema meni. Odmah sam shvatio  što mu je namjera. Nisam glup, mlađi je i jači od mene. Htio sam otrčati krug oko livade i napasti ga s leđa. Ali kao da me pročitao, stigao je do mene i šapom  snažno zamahnuo. Zamahnuo sam i ja, i dao se u trk. Pomislio sam kako nije lijepo da se potučemo tu na očigled sviju. Stigao me na zidiću. Frktali smo, tukli se, grizli i čupali dlaku, ali ni jedan nije htio popustiti. Najednom mi je neopisiva bol usporila pokrete. Snažno me ugrizao za nogu, ja sam glasno jauknuo.

Kao kroz maglu sam čuo poznati glas „Ajde, donesi je „i znao sam da će Džin sada protrčati. Bijeloga je to omelo, pa sam ga uspio još jednom udariti. Crni nas ja razdvojio, nešto mu je vikao, a ovaj se pokupio. I nije se više vratio.

Džin je protrčao sa svojom lopticom u ustima. Nikada mu se nisam više razveselio.

Ja sam ostao ležati na zidiću, jako me boljela noga. Činilo mi se kao da je nemam. Triša mi je prišla, sjela pored mene, sva uplakana. Jezikom mi je oprala ranu. I nježno mi prela u uho.

Odmah sam se pitao „Što je ljubav, ako nije ovo“.

Ako  danas, sutra  prošetate kvartom, prođite pokraj zidića, i kraj predzadnjeg grma ružmarina vidjeti ćete jednog sivog  mačora i šarenu  macu kako leže jedno pored drugog i predu. 


VEČER ČETVRTA


„Ajde još malo izdrži, brzo ćemo doći kući“, Marina je čvršće uhvatila svoga sina za ruku. Imali su danas naporan dan. Pokupila ga je iz vrtića, pa su otišli na proslavu rođendana maloga Duje. Marko opet nije htio ići s njima. Rekao je da ima posla.

 Bilo ih je pet dječaka i šest djevojčica, i bili su najglasnija grupa djece na Žnjanu. Trčali su i vriskom pratili svoje veselje.

„Gogo, nemoj više trčati kad si toliko pizze pojeo“, Marina ga je pokušala obuzdati. Pomislila je kako ih sutra čeka dan neizvjesnosti.

„Tko zna što će nalaz pokazati“, zabrinula se Marina. Njen se Gogo već  duže vrijeme žali na bol u ruci. A tek mu je pet godina. Pomislila je kako život nije pravedan. Marko je obećao da će sutra s njima u bolnicu.

„Ma ne znam što je s njim u zadnje vrijeme, nekako mi je čudan. Pitala sam i Jelenu da li je možda Peci što rekao,“ razmišljala je Marina. „Valjda bi mi sestra rekla da nešto zna“.

„Opusti se, bit će sve dobro sutra“, prijateljica je zagrli i lagano zaljulja.

„Topla je noć, prošetat ćemo Gogo i ja do kuće“, zahvalila je priji na ponuđenoj vožnji.

Šetali su polako, Marina mu je pričala najnoviju priču o gusarima, a on ju je stalno prekidao pitanjima.

„Jel' još puno, mama, ne mogu više“, plačljivo će Goran.

„Hoćeš da te nosim. Evo, znaš da moramo proći crvenu kuću i onda je odmah naša bijela. Brzo ćemo“, tješila ga je Marina. I odluči da skrate put i zaobiđu crvenu kuću.

Možda sretnu one dvije slatke mace, koje Gogi obožava, pa će malo  zaboraviti na umor.

Taman su se približavali zidiću, kad Marina osjeti da se Goranov želudac grči. Brzo ga spusti i uhvati ga jednom rukom oko struka, a drugom mu pridržava čelo. 

Mali dječak žestoko ispovraća po zidiću. 

Marina obriše suze.


VEČER PETA


Dugo je razmišljao kako da joj priđe. Za pomoć  je pitao i starijeg brata.

„Jednostavno, samo joj reci gdje i kad“, tako ga je Marko savjetovao.

„I znaš kako ćeš znati koja je idealna žena za tebe. Ona Braco, koja te voli“, pravio se brat malo važan, „Ali i ti nju moraš voljeti.“

Sjetio se prvog dana škole. Već treći razred, još ova i slijedeća i ide u Zagreb na studij. Veselio se tomu.

Odmah ju je osjetio. Kao da su ga nevidljivi konci vukli da se okrene. Vanjska su se vrata otvorila i velika količina svjetla je zaplivala školskim hodnikom. Sunce je prodiralo kroz njenu kosu koja je tada bila narančastija nego je ustvari. Prestao je disati. Htio ju je u dahu zadržati. A u njenim se zelenim očima skoro utopio.

Bio je tako sretan kada ju je na početku sata ugledao da ulazi u njegov razred. Razrednica ju je predstavila i rekla joj da sjedne u klupu ispred njega. Opet je na trenutak prestao disati, a onda je udahnuo najljepši miris. Njen. Ona se okrenula, „Ja sam Nevena, a zovu me Seka“, glasom kojim je i svemir prestao disati.

Htio se i on predstaviti, ali riječi nisu izlazile. „Davor, a mene zovu Braco“, konačno je rekao, a htio je reći da je od danas Srećko.

„Kao čokolada Seka i Braco“, nasmijala se tako slatko da je odmah u ustima i osjetio okus čokolade.

Prolazili su dani, on ju je upijao pogledom, mirisao, ali nije imao hrabrosti predložiti joj nešto više. Dodavao bi joj jaknu s vješalice, puštao je ispred sebe kada su čekali u redu za marendu, šaptao na kontrolnom. A ona mu se stalno smiješila.

„Da joj možda kažem kako su joj lokne mekane, ili kovrdže. Ili se kažu rice. Ili da joj šapnem kako uvijek lijepo miriše“, mučio se Braco.

A onda se jednoga dana okrenula u klupi i šapnula „Imam kartu viška večeras za Bring it on. Brat mi je odustao, ide na susjedov rođendan.

Hoćeš li sa mnom?“

Išao bi s njom i na kraj svijeta.

Kasnije joj je priznao da nije imao pojma ni kako se zvao film, ni o čemu se radilo. Samo je nju osjećao.

Vraćali su se pješke, uhvatio ju je za ruku. Bila je topla, i taman je stala u njegovu.

Približili su se zidiću. Mrvice mjesečeve svjetlosti su plesale po njemu. Plesale su zvjezdice u Sekinim očima. Na tren je zaustavio svoj dah.

Nešto je poremetilo ravnotežu među zvijezdama.

Približio je usne njenima. 

Bile su slađe od čokolade.


Božica Jelušić | Razgovor o ženskoj poeziji


(Les belles dames sans merci écrivent de la poésie.)

Gdje je stil, mašta, gdje je tu ritam?
Pita me Netko, koga učih slova.
Reci mi, što da od svega toga čitam,
Čemu ti ćorci iz kaljava rova?
Kakve su to pjesme, avangardna štiva,
Šlag feminizma na torti od proje?
Mozak mi natekne, muka mi je živa,
Kad pjesnikinje pregače si skroje.
Pokriju njome međunožje, deltu,
Žmireć se uvale na otoman stari,
Sanjajući pri tom o rutavom Keltu,
Koji im radi neviđene stvari.

Što misliš, dokle će potrajati farsa,
U kojoj je svaka poetesa žrtva?
Jesu li te cure doplutale s Marsa
Pa misle da je beletrija mrtva?
Estetike neke, ima li tu kaplja?
Razlučiti tko će fantazmu i javu?

Da su barem lijepe, već svaka ko čaplja
Nasred bare stoji, čekajuć na slavu.
Jedna možda ima dijamant u glavi,
I do čvrste ceste dugačak krak pruža.
Druge, kad ih vrijeme u arhiv otpravi,
Krastavog će žapca dobiti za muža! __________________________________
F. G.
Ilustracija: Hypatia, fresco / Internet

Ruža Zubac-Ištuk | Žrtvovanje za davno žrtvovano



Moje je ime metafora od vremena i riječi.

Ja sam zrno gorušice izgubljeno u mnoštvu grijeha.

Tražim svoje dane i život pohranjen u njima.

Obilazim sajmišta gdje prodaju lica za pseće njuške.

Zavirujem u priče i tamu koja vodi do margine,

u svjetlost vatre, u sve boje očiju ispred sebe

i ništa ne razabirem osim svojih ruku.

Moje je ime molitva ispisana na zidu u obrisu

ljubičastog krajolika mojih misli nedostupnih lažnim

ukazanjima koja silaze iz raja noseći poruke 

kao ptice rugalice gnijezdo u kljunu.

Tražim komad zraka u neorganiziranosti prirode, jezika i sluha

jer organiziranost i forma nameću žrtvovanje za davno žrtvovano

da bi se spoznao protok vječnosti bez sudnjega dana.

I lice svoje tražim ispod blata po kojemu su pljuvale muhe,

a nisam imala ni moć ni snagu ući u vrijeme svemoćnih

da im zderem kožu umrljanu nečistoćom uglađene finoće,

niti leći pod kotače kočije koja vozi u Nebo.

Godinama živim u čoporu oblikovanom od praha s udahnutom dušom

da bih bila što sličnija Božjoj slici i prilici u kutu svemira 

gdje se ljepota i apsurd života spotiču jedno o drugo.

Ja sam sukob duha i tijela izgubljen u labirintu orijentacije nad proročanstvom.

Simbol sam života koji pleše ritualni ples oko smrti od postanka iz praha

do nestanka u prahu.

Oprosti mi, Svemogući, što se u međuvremenu hranim kruhom ljudske truleži 

i napajam vodom punom čežnje za osvetom…

Moje je ime Čovjek.    

CeKaTe | Connect: “Borba protiv nasilja je misija sviju nas”

 logo.png

Zagreb, 3. lipnja 2025.


U velikoj dvorani Centra za kulturu Trešnjevka održana je press konferencija povodom nadolazećeg glazbanog događanja “9 škola, 0% alkohola, 100% dobra vibra”, koji će se održati 13.06. u amfiteatru Sportskog centra Mladost.

S ciljem pružanja pozitivne i sigurne zamjene za neorganizirana okupljanja na kraju školske godine, koncert je osmišljen kao događanje koje promiče nenasilje, život bez alkohola te kulturu zabave u zdravom i poticajnom okruženju. Očekuje se dolazak oko 800 učenika osmih razreda s područja Trešnjevke jug.

 

Događaj za zajednicu – iz zajednice

 

Predsjednica Vijeća gradske četvrti Trešnjevka jug, gđa Elvira Mulić, istaknula je kako je inicijativa za ovakvim događanjem nastala u suradnji s ravnateljima osnovnih škola zapravo odgovor na izražene potrebe učenika osmih razreda koji simbolično zatvaraju jedno važno životno poglavlje. Ideju je pokrenula gđa Jadranka Oštračević, umirovljena ravnateljica OŠ Prečko, a podržale su je sve škole unutar gradske četvrti.

“Ovo je događaj zajednice za zajednicu, kojim mladima želimo ponuditi kvalitetan sadržaj i sigurno okruženje,” poručila je Mulić.

 

Glazba, sigurnost i edukacija

 

Program koncerta najavila je ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka Dorotea Šušak s naglaskom na važnost suradnje različitih sektora i institucija:

Gradski ured za obrazovanje, sport i mlade, Gradski ured za kulturu i civilno društvo, El Musicante, DVD Jarun, MUP, Sportski park Mladost, ali i svih škola, roditelja te samih učenika.

“Izgradnjom tradicije ‘malih norijada’ i ovakvih koncerata želimo mladima ponuditi siguran prostor slobode, kreativnosti i zabave.

Sinergijom kulture, brige o mentalnom zdravlju i programima prevencije neprihvatljivog ponašanja djece i mladih, približavamo im se i otvaramo prostor za njihov glas. Ovim činom ujedno započinjemo novo razdoblje Centra za kulturu Trešnjevka u kojem će programski naglasak biti upravo na vrijednostima povezivanja, inkluzije, solidarnosti i jačanja pozitivnog odnosa mladih prema samima sebi i svojim vršnjacima”, rekla je Šušak.

 

Prevencija nasilja i pozitivne poruke

 

Mislav Švigir iz Službe prevencije MUP-a naglasio je, kako je cilj povući mlade iz neorganiziranih i potencijalno rizičnih prostora poput Jaruna i Bundeka te im osigurati sadržaj u kojem su sigurnost i nadzor prioritet. Osiguranje će uključivati i vatrogasce, a svi će učenici nositi identifikacijske narukvice.

 

Od 2003. godine MUP provodi brojne preventivne programe s djecom, osobito na temu cyberbullyinga i opće sigurnosti mladih.

 

Glazbeni program

 

Koncert će otvoriti mladi demo bendovi iz zagrebačkih srednjih škola, kojima se ovim nastupom pruža prilika da budu prepoznati i slušani – njihov glas, njihova energija i njihova poruka dolaze u prvi plan.

Kao glavne zvijezde večeri nastupit će energični rock band Donkey Hot i popularna hip-hop grupa Connect, poznata po jasnom stavu protiv nasilja.

 

“Borba protiv nasilja je zajednička misija. Naš je cilj osvijestiti mlade, ali u tome su nam ključni partneri i roditelji. Na našim koncertima nema mjesta za nasilje – samo za pozitivnu energiju i dobru vibru” poručili su članovi Connecta.


Danijel Špelić | Vampiri u Slavoniji povezuju divlju prirodu i tehnologiju

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 


Piše već dvadesetak godina i dosad se bavio ubojicama i psihopatima, a sudeći po novom romanu „Svjetlost dana“, Danijelu Špeliću karakterizacija ubojica bila je priprema za vampire, bezosjećajna bića osuđena na vječnost, u kojima je ipak preostao trag ljudskosti. U svojim krimićima Špelić se bavi crnom kronikom hrvatske provincije, stoga je ispunio očekivanja publike kada je i vampire doveo na područje Hrvatske. Roman „Svjetlost dana“ započinje obračunom u lovačkoj kući u Schwazwaldu, a završava u Slavoniji na šumskim vrhovima Papuka i okolici srednjovjekovne tvrđave Ružica grad nedaleko Orahovice. Kao u krimićima, Špelić ne zanemaruje akcijske scene, a povremeno zna biti i romantičan, iako uvijek svjestan prijetnje, zadatka i posvećen je višem cilju. Glavni likovi romana su vampirica Arianna, koja ubija iz osvete i zbog opstanka i lovac na vampire Kristian, koji traži neumrle u njihovim skloništima diljem Europe i okončava njihove krvave živote. 

U uvodu romana Danijel Špelić navodi kako se je od 2015. godine pripremao za pisanje romana o vampirima. U povodu premijere romana „Svjetlost dana“ na festivalu žanrova Dvotočka, prvo pitanje Danijelu Špeliću glasi - zašto su vampiri neumrla inspiracija? Zašto roman o vampirima u 2025.? Što o vampirskom svijetu ne znamo nakon klasika Byrona, Stokera, Rice, a zatim megapopularne Sumrak Sage s vampirskom romantikom i Buffy, ubojice vampira? 

Za mene su vampiri oduvijek bili nekako najzanimljiviji od tih klasičnih čudovišta jer je uvijek bilo materijala s kojim se moglo raditi. Vukodlaci su oduvijek tragične figure koje uglavnom ne mogu kontrolirati svoje postupke i nagone, Frankensteinovo čudovište isto tako, dok su hodajući mrtvaci uglavnom masovnost i element ljudske gluposti. Vampiri imaju karaktere, što je vidljivo iz Drakule i gore spomenutih serija i to je zanimljiv poticaj da s njima napravi nešto svoje. Odmah uz to, želio sam napraviti nešto što je više uzemljeno u stvarnost, kao što je pitanje izoliranosti, samoće jer sve serije, od Sumrak sage, preko Okusa krvi ili Vampirskih dnevnika, imale su taj element društvenosti, gdje su svi bili na okupu, prijatelji i obitelji, a nitko nije načeo pitanje što kada bi netko bio sam na ovom svijetu i prisiljen je gledati desetljeća kako prolaze i svi njegovi najbliži umiru. Zato je Svjetlost dana nekako prevagnula na Arianninu stranu, njezin doživljaj takvog postojanja, što je za mene kao pisca bilo novo područje jer taj lik živi jako dugo i ima iza sebe stvari koje su je mogle oblikovati. 

Roman počinje smaknućem u lovačkoj kući u Schwarzwaldu. U cijelom romanu naglašen je moralni aspekt ubojstava – Arianna ubija, ali njezine žrtve su nemoralni i koristoljubivi lopovi i pedofili. U raspravi o pravdi Kristian i Arianna zaključuju da ubojstva koja oboje čine ipak nisu pravda. Zašto tražite opravdanje za vampire? Zašto vampiri u „Svjetlosti dana“ nisu jednostavno negativci? 

Arianna i Kristijan žive različitim životima, ali, opet, tako sličnima jer oboje su vidjeli mračnu stranu društva, nepravdu, korupciju te kako to isto društvo ne reagira na takve događaje. Kod Arianne je to viđenje svijeta još izraženije jer duže živi i zbog toga je izgubila veliki komad svoje ljudskosti, zbog čega je i sama postala bezosjećajna i otupjela na podražaje, pa je njezina interakcija s Kristijanom zanimljiva (nadam se) jer i on živi u sličnom svijetu, ali stvarne korupcije, no još uvijek vjeruje kako se stvari mogu popraviti ako se više djeluje i manje priča o djelovanju. Vampiri su u romanu stvarni ljudi, oni pretvaranjem nisu izgubili ono nešto svoje karakterno, što je bio još jedan zanimljiv poticaj za pisanje jer sam se mogao igrati s njima i postaviti razne stvari na stol. Što ako netko uživa u tome što je vampir i uživa u ubijanju? No, što ako postoje oni koji to ne vole i pokušavaju živjeti ispravno? Plastični negativci nisu zanimljivi materijal za pisanje jer nitko sebe ne vidi kao negativca, što je pomalo refleksija stvarnog života, a puno je veći izazov opisati moralno upitnog lika, kao što je recimo Gabriel, jer iako su njegovi motivi ispravni, izvedba je loša, no ako se jedan čitatelj poistovjeti s njim ili ga do neke mjere razumije, to stvara puno veće uloge za završni obračun.

Kristijan je svojevrsni blade runner, istrebljivač vampira koji bez emocija ubija i djevojke vampirica. Jeste li namjeravali napisati roman o vampirskom istrebljivaču ili o vampirici s emocijama? Koji je lik prvi nastao – Arianna ili Kristian? 

ponedjeljak, 2. lipnja 2025.

Jelena Hrvoj | U samom srcu predivnog Osla, točnije, u blizini St. Hanshaugena, smjestila se šarmantna knjižara Norli Per Magnussen

 

Agnethe Katarina Landre koja drži knjigu popularnog Norveškog autora hrvatskih korijena; Oliver Lovrenski

U samom srcu predivnog Osla, točnije, u blizini St. Hanshaugena, smjestila se šarmantna knjižara Norli Per Magnussen, koja je dobila ime po svojem originalnom vlasniku. Riječ je o drugoj najstarijoj knjižari u Oslu, a otvorena je 1916. godine, te od tada nije mijenjala lokaciju. Sama knjižara broji preko 60 000 naslova, od kojih je većina na norveškom jeziku, ali ovdje se može pronaći i pozamašan broj engleskih izdanja, kao i naslova na švedskom i danskom jeziku. Sam ambijent knjižare je izvanvremenski i nestvaran. Brojna knjiška građa posložena je od poda, pa do samog plafona, uz predivnu kolekciju dječje literature i igara koje se nalaze u podrumskom dijelu knjižare.

Pukom slučajnošću, upravo je voditeljica ove knjižare bila prva osoba koja me dočekala na mojem putovanju u glavni grad Norveške. Simpatična i komunikativna Agnethe Katarina Landre strpljivo je odgovorila na svako pitanje koje se rojilo u mojoj glavi. Ono što me najviše interesiralo bila je razlika u navikama čitanja između Hrvata i Norvežana, kao i neke osnovne razlike u izdavaštvu. 

Agnethino putovanje u Norli Per Magnussen započelo je prije trinaest godina, a prije nepunih 7 godina preuzima glavnu odgovornost vođenja knjižare. Jedno od mojih prvih pitanja bilo je o tome je li primijetila uspon ili pad prodaje knjiga za vrijeme pandemije, koja je kod Hrvata bila prekretnica u navikama čitanja. I dok su hrvati podjednako hrlili u knjižnice i knjige naručivali online, norveški čitatelji usmjerili su pažnju na e-knjige. Ispričala je kako se u tom periodu elektronska knjiga gotovo izjednačila s fizičkom. No, e-knjiga kao takva nije preuzela dobru staru naviku držanja papira u rukama. 

Zanimljivo je napomenuti, govori, kako se posljednjih godina primjećuje sve veći utjecaj Booktoka. Popularna platforma TikTok čini drastičnu razliku u popularizaciji knjiga među mlađim čitateljima koji u norveškoj trenutačno čitaju više od odrasle populacije. To je još jedna od interesantnih razlika između naše dvije zemlje. 

Sa sve većim utjecajem društvenih mreža na navike čitanja, povećava se i interes za knjigama pisanim na engleskom jeziku. Kada govorimo o preferencijama, Norvežani čitaju raznoliku literaturu. Ipak, najviše se kupuje i čita beletristika. Ako ćemo biti specifični, najveća potražnja postoji za fantasy i ljubavnim romanima, kao i za kriminalističkim i triler romanima. 

Dok pričamo o izdavaštvu, postoji nekoliko drastičnih razlika. Iako je samoobjavljivanje u hrvatskoj posljednjih godina proizvelo nekoliko neizmjerno uspješnih autora, u Norveškoj se na samoobjavljen roman ne pridaje mnogo pažnje. Također, dok hrvati bestselerom smatraju svaki naslov koji je prodan u 1000 primjeraka, u Norveškoj se bestselerom smatra svaki naslov prodan u 10 000 primjeraka. Također je zanimljivo napomenuti kako „Norwegian Art Council" (Norveško umjetničko vijeće) svake godine otkupljuje preko 600 naslova u 1500 primjeraka (informacija preuzeta s Googla). 

Zaključit ću ovaj kratak članak svojom apsolutnom preporukom za sve one koji će se odlučiti zaputiti u Oslo. Na popis posjeta svakako stavite i knjižaru Norli Per Magnussen i uronite u predivan svijet ispunjen nebrojenim stranicama knjiga.


Božica Jelušić | U velikoj smo gabuli što se jezika tiče, pitam se tko će nam sutra uže spasa dobaciti?

 

Božica Jelušić je svestrana i cijenjena književnica, publicistkinja, likovna i književna kritičarka te kulturna djelatnica. Rođena je u Pitomači 16. prosinca 1951. godine. Obrazovala se u Pitomači i Virovitici, a diplomirala je hrvatski i engleski jezik. Dobitnica je Fulbrightove stipendije.

Tijekom svoje karijere, okušala se u različitim književnim žanrovima, uključujući pjesme, putopise, roman, eseje, likovne i književne kritike, pišući kako na standardnom hrvatskom jeziku (štokavštini), tako i na kajkavskom narječju koje joj je posebno drago.

Osim književnog rada, bavila se novinarstvom, prevođenjem i radila kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika.

Do sada je objavila 67 knjiga. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja.

Božicu Jelušić upoznala sam i osobno i više puta smo razmijenile mišljenja o današnjoj književnoj sceni. Za nju sam pripremila nekoliko pitanja koja mislim da su posebno važna a odnose se na jezik, objave, kritiku, internet, časopise...

Božice, kako vidiš odnos današnjih pisaca prema jeziku? Postoji li još uvijek težnja za razvijanjem vlastitog stila, ili se češće oslanja na imitaciju i brzinu? Možda željom za brzom slavom i bogaćenjem?

Stil je najvažnija označnica autorstva. Postiže se radom, brušenjem, usavršavanjem, reduciranjem, trijažom i oprezom prema svemu što smo suviše lako postigli. Jezik je naše jedino oruđe, naše polje istraživanja i u neku ruku naša sudbina. Kao što postoji apsolutni sluh, postoji  i poseban osjećaj za jezik, kod malobrojnih. Zbog brzine, opsjednutosti izlažanjem u javnost i narcizma , zbog želje da ne budu “kao svi drugi”, neki talenti gube u toj kreativnoj igri, ostajući na razini prosjeka. Zamjenjuju rad i  metodu za brzu poznatost, i  to je kraj priče.

Je li stil postao manje važan zbog dominacije sadržaja i teme u književnosti?

Da, ispravno opažanje. Pisci su “nanjušili” neke goruće teme  te su  se svrstali u fahove, niše, pretince. Ratna tematika, biografski roman, transrodne i queer teme, neko stilizirano “žensko pismo”, sve to ide na vrpci, a ponekad neodoljivo podsjeti na proširenu bilješku s Wikipedije. Pisanje  bez uslojavanja, razrade karaktera, bez motivacije koja likove pokreće. Malo natrunjenog lokalnog idioma, škrti humor ili odsjaji bizarnoga, nađu se u toj novijoj  produkciji. Novinari promovirani u pisce, više-manje zadržavaju amalgamirani novinarski stil. Psihoilogija je u stotom planu, društvena kritika također. Ponovo čitam Zweiga,  Sebalda,  budući da nekoga sličnoga u hrvatskoj recentnoj prozi ne nalazim.

Koliko, po tvojem mišljenju, današnji autori vode računa o jeziku kao umjetničkom materijalu, a koliko im on služi samo kao sredstvo izražavanja?

Slabo vode računa i dosta slabo jezik poznaju. Jedan bosanski autor, često nagrađivan ovdje, piše vokabularom srednjoškolca, vrijednosno negdje oko trojke kod strožeg profesora. A većina tekstova mu je prenesena na film, pa se doima kao da je unaprijed pisao sinopsis, a ne ozbiljan roman. Također stanovite autorice, sklone vulgarizmima i jeziku “tiktokanja”, narušavaju jezičnu strukturu. Mislim da je Daša Drndić bila zadnja među moćnima imenima, koja je o jeziku brinula. Možda još Vrkljanica, čiji stil ne volim naročito, ali priznajem da se brinula o kulturi rečenice.  Sunčana Škrinjarić pisala je lijepim jezikom, s lirskim pasažima, što je slabo primijećeno i vrednovano. Od kolega, Bauer, Tribuson, Pavličić , Novak, vješti majstori riječi, s drugima još stojim na oprezu. Pisac bi trebao imati svoj vlastiti jezik, izvan komunikacijskog, po kojemu bi ga prepoznali od prve. Da uzmemo nekoliko rečenica, kao histološki uzorak, pa po njima odmah znamo čiji je to tekst!

Je li briga za jezik danas luksuz ili nužnost? Koliko se to vidi u javnim medijima?

Briga za jezik apsolutna je nužnost. To je stvar razine društvenoga života, da ljudi koji su u poziciji javnoga govora i obraćanja, skladno i ispravno govore svoj materinji jezik. Razlika između neukog i obrazovanog čovjeka, trebala bi biti njihova razina pismenosti i usmenosti. Međutim, politički je rječnik nakaradan i nesklapan, a oni sami su među najlošijim javnim govornicima uopće. Strahotno fraziranje, izmotavanje ili pak arogancija i uličarenje, oznake su političke scene. Mediji su glib nepismenosti, Ne znam postoje li lektori u novinama i na televiziji, kao što ne znam po kojim načelima rade ni koga slušaju. U velikoj smo gabuli što se jezika tiče, pitam se tko će nam sutra uže spasa dobaciti?

U vremenu kada društvene mreže i recenzije na internetu često oblikuju mišljenje publike, tko danas zapravo ima 'zadnju riječ' o tome što vrijedi u književnosti?

Nitko, nema nikoga da takvu “zadnju riječ”, meritornu, nepristranu i neoborivu o književnosti kaže. U novinama nema sustavne kritike ni prikazivanja naslova, domaći pisci gube bitku s prijevodnom literaturom, po mrežama caruje diletantizam uz nekritično divljenje rubnih grupa i klanova koje pokušavaju “ozakoniti” svoje piskaranje članstvom u udrugama, a koje su pak, a propos, obične “grupe građana”, pa i to članstvo ne znači bogzna što. Svatko je prepušten svojoj prosudbi o vrijednosti, kao nikada prije.

Može li široka dostupnost književnosti na internetu dovesti do stvaranja ‘svoje’ hijerarhije mimo akademske i institucionalne scene?

Pa, može, naravno, ta publika na mrežama ima svoje ljubimce, koji postaju vatreni sljedbenici i promotori, što ne znači nužno da imaju i razvijen književni ukus. Natječaji, zbornici, festivali, tematska i turistička događanja koja navodno “promoviraju” poeziju, stvaraju cijelu legiju imena, irelevantnih za nacionalnu književnost, no međusobno važnih, sklonih da se proglase “umjetnicima” bez zazora, na prvi znak da ih netko želi slušati, čitati i objavljivati, a što se nažalost u praksi i događa.

Treba li nam danas uopće hijerarhija u književnosti – ili je pluralizam vrijednosti veća snaga?

Samo hijeratička društva i strukture mogu opstati, nasuprot tome stoji kaos, poremećaj vrijednosti, gomilanje suvišnosti i zamagljivanje perspektive. Estetika se ne mijenja sa svakom generacijom ili s promjenama društvenog ustroja. Ona je postulat. Pluralizam, to su pravci, individualni talenti, skokovi u istraživački prostor, povezivanje prošlosti i sadašnjosti ili futuristički eksperimenti. Kad se sve zbroji, opet se vraćamo na rad, učenje, samoizgradnju, na udjele osobnih energija, na originalnost  kao uvjet umjetničkog prospetiteta. Ako se stalno zbrajaju babe i žabe, žganci i Šmarna gora, amateri i profesionalci, diletanti i genijalci, tada imamo upravo ovakvu sliku, koja karakterizira sadašnji trenutak hrvatske književnosti.

Što konkretno znače književne nagrade – lokalne i međunarodne – za jednog hrvatskog pisca?

Piscu su nagrade pogonsko gorivo, jačaju njegovu samosvijest. Znače mnogo, ako su procjenitelji vjerodostojni. Ne znače ništa, ako idu po načelu „Ja tebi, ti meni“ i ako ih svako selo moje malo dodjeljuje po svojim regulama. Međunarodne??? Ajoj, one iz Hong Konga, Jajpura,  Calcutte ili neke kineske provincije na kraju svijeta? Ne želim to komentirati, neka se ljudi vesele, ali što dalje od mene!

Mogu li nagrade promijeniti sudbinu jedne knjige – ili samo potvrđuju ono što je već prepoznato?

Nobelova ili Goncourtova nagrada bi mogla, za druge ne znam. Ne vjerujem.

Je li domaći književni sustav previše zatvoren ili nedovoljno povezan s međunarodnim književnim tokovima?

Sve se svodi na pojedinca, dok cehovske udruge i ministarstva tu ništa ne rade. Izdavači tu i tamo, ako im se isplati ići na kakve sajmove. Osobne veze i poznanstva, eventualno fakulteti, katedre, igraju neku ulogu. Nema sustava, izdavaštvo je poludivlja zona. Naklade su mizerne, honorari nikakvi, prevoditelji slabo motivirani. Mali jezici slabo su konkurentni. Mora se dogoditi neko čudo, da čovjek „vani uspije“, nemam pojma, zapravo.

Ima li hrvatska književnost danas jasne 'ambasadore' u inozemstvu i kako to utječe na domaću književnu scenu?

Ima spretne pojedince, već sam rekla. Ovako, nasumce: Novak, Karakaš, Sajko, Herceg, Bodrožić. Sigurno sam nekoga ispustila, premda se trudim pratiti. Pisac je vrlo osamljena pojava, oslonjena na vlastite snage, štoviše, često onemogućavana (iz zavisti i pakosti) od onih čiju pomoć očekuje. Nema tu voluntarizma ni altruizma, ni generacijske ili profesionalne solidarnosti, čak ni u tragovima.

Što misliš, može li internetsko objavljivanje zamijeniti ulogu nekadašnjih književnih časopisa?

Meni ne može, ovisna sam o dodiru s knjigom, bilježenju, šaranju, pamćenju. Mojim unucima valjda može, no ja neću biti tu da to doživim .I moram reći da me to ne žalosti, nisam poklonik tehnike baš u svim ljudskim domenama.

Što se gubi, a što dobiva kada se književnost premjesti iz tiskanog u digitalni prostor? Jesu li internetski formati dovoljno ozbiljni i uređeni da bi mogli imati ulogu ‘književnog filtra’ kakvu su nekad imala izdanja poput Quoruma, Zareza ili Mosta?

Mislim da se potiče hiperprodukcija, a kriteriji da padaju nedopustivo. Prezasićenje i dosada opće su pojave nakon takvih strelovitih, hitropoteznih iščitavanja, gdje ne možeš memorirati ni jedan stih, strofu, stilsku figuru (ako ih uopće ima). Nekako mislim da živimo u vremenu kad se ne stvaraju uspomene, također i u svijetu gdje nema mjesta da se pjesme uče naizust a romani prepričavaju kao potresna osobna iskustva. Stroj kida i slama dušu umjetnine, pretvara je u proizvod, koji ima vijek trajanja i odbacuje se kad se istroši.

Imamo li danas hiperprodukciju knjiga ili je to samo dojam zbog sveprisutnosti interneta?

Već smo rekli da knjiga postaje roba, proizvod. Izgubila je položaj „statusnog predmeta“, ne spada nikamo, ljudi nemaju mjesta za knjige u svojim „gajbama“ i golubinjacima. Čitaju oni kojima je to dugogodišnja navika ili stvarna potreba. Na kraju, nemaju kome knjige pokloniti ili ostaviti, nasljednici se ljute zbog „gomile papira“. Jedino miševi još se knjigama vesele, održavajući potomstvo. A kad ljudima dosadi Internet, nakon Apokalipse, nove će se knjige uklesivati u stijenu, i tako će ponovo postati nezaobilazne i vječne.

Hvala Božici Jelušić na mnogim odgovorima o kojima bi "pisci" i svi gore spomenuti iz politike i javnih medija trebali dobro razmisliti.