VEČER PRVA
„Donesi mi je“, Marko je bacio lopticu u mrak. Bilo je kasno. Nije mu se spavalo, a nije ni Džinu. Topla ljetna noć ih je izmamila u šetnju. Mjesec je obasjavao put. Džin je donio lopticu i veselo mahao repom. Mirisalo je na još. Marko je ponovo bacio žutu tenis lopticu. Daleko.
Spustili su se do mora, Džin je potrčao u plićak i istresao sve kapljice po Marku. Marko se glasno smijao. Volio je trenutke provedeno sa svojim psom. S njim je bio opušten. I sa svojim sinom.
Kad bi bar tako bio opušten s Marinom. Svaki je dan odlagao razgovor s njom. Zna da će Ona to teško podnijeti, ali morati će shvatiti da ne mogu više zajedno. Najviše mu je žao Gogija.
„Pa dobro, i drugi se rastavljaju, i prežive, i brinu se za svoje dijete“, tješio se. Iz misli ga je prenula vlažna njuškica.
Džin je veselo trčao, i kad bi vratio lopticu, prednjim je šapama mamio na igru. Marka je podsjetio na mlađeg brata. Braco se opasno zaljubio, čak ga je neki dan i pitao kako će pristupiti djevojci.
Polako su se vraćali uzbrdicom. Iza crvene kuće su skrenuli lijevo. To je bila prečica kroz puteljak obrastao grmovima ružmarina s jedne, i mirtom s druge strane. Na kraju puteljka je zidić. Dalje se moglo prošetati po livadi, gdje su djeca običavala igrati nogomet, a lijevo se put nastavljao do stambenih zgrada.
Džin bi potrčao do zidića, dignuo nogu i pomokrio se. Zatim bi zalajao. Dugo je Marku trebalo da shvati da se javlja jednom ogromnom sivom mačku. I tako svake večeri.
Za južnih je dana, oko zidića stvarno zaudaralo na mokraću.
Kada bi bura malo umiješala prste, onda bi mirise preuzeli ružmarin i mirta.
VEČER DRUGA
Ni oblačka na nebu, a mjesec debeo i okrugao. Peco i Maroje su zagrljeni hodali putem. Jedva. Spoticali se, štucali glasno i pokušavali rečenicu izreći do kraja. Konobarica ih je sat vremena molila da odu kući. Došli su u kafić kasno popodne i redali turu za turom.
Ispočetka su se slatko smijali svojim šalama, a kasnije su plakali jedan drugome na ramenu.
„Moram ti reći kako mi je teško“, plakao je Peco,“Ona moja nikako da zatrudni, pa je nervozna i stalno plače. Žao mi ju je. Rekao sam joj, Jele pa i ne moramo imati djecu. Pogledala me kao da mi je izrasla još jedna glava, vikala je na mene i potjerala me van“
„Ma bit' će, vidit ćeš“, tješi ga Maroje, “Amo mi jednu popit“, i mahne konobarici da im ponovo ulije malu ljutu.
„Rekla mi je i da joj sestra vodi maloga na pretrage. Neki vrag s rukom. A bidan mali Gogo. Baš me sašilo“, i dalje se jadao Peco.
„Momci, dosta se popili, uskoro zatvaramo“, konobarica će kasnije „Ovu vas kuća časti. I poslije nje, razlaz“.
„Aaa jel' ti žnaš put do kućee?“, pita Maroje.
„Mmmm, znam da moramoo doći do črvene kućeee“, odgovara mu Peco.
Polako teturaju. Grle se. Kikoću se.
„Jednogga danna kadaaaa odeeem, ostavit ćuuu pjessme mojeee… „, pjevaju glasno.
„Znašš, morammm ti nešštoo prizzznati drugar. Meenii ti jeee jakoo lošeee “, jedva se frfljajući Maroje ispovijeda.
Peco uspori korak, želudac mu se okreće, vidi duplo „Jel' ti too menne žžžajebavaš?“, štucajući pita.
Približavali su se zidiću kraj crvene zgrade.
„Ma prikaa, žaboravii“, pokušava ga Maroje zagrliti, Peco se izmakne, Maroje zatetura i padne. Čuo se tup udarac. Lupi glavom u zidić. Ostane ležati.
Sve što je Peco vidio bilo puno krvi, i čuo je lajanje psa, prije nego je i on pao.
VEČER TREĆA
Bio sam glavni u kvartu pet godina. Zvali su me Glavonja. Mada sam se predstavljao kao Điđi. Ime mi je dala djevojčica s prvog kata crvene zgrade.
Jednog se ljetnog dana pojavila Ona. Trikolorka. Žuto crno bijela. Najljepša maca u zadnjih sedam godina. Odmah sam je primijetio i zaljubio se u nju. Prva tri dana sam se pravio da je ne vidim. Sretali smo se kraj kontejnera gdje su nam ljudi ostavljali hranu i posude s vodom. Samo bih prošao pored nje, digao rep, malo frknuo i laganim korakom odšetao na livadu. Rekao sam Crnome da se raspita odakle je stigla.
„Dovela ju je ona tvoja djevojčica sa sela. Navodno joj se gazdarica seli. I zove se Triša.“ Crni mi je odgovorio još istu večer.
Sutradan sam otrčao livadom, preko zidića kraj crvene zgrade i protrčao između ružmarina. Znao sam da ću lijepo mirisati. Uputio sam se kraj kontejnera, i bio uvjeren da ću je tamo naći.
„Ja sam Điđi, a ti?“ onako nadmeno sam je upitao.
„Znam, ja sam Triša“, umiljato mi je odgovorila i pogledala me plavim očima, plavljim od cvijeta ružmarina. Moje srce nije ubrzalo, usporilo je. Duboko sam udahnuo. Obrazom sam dotakao njen. I ona je lijepo mirisala.
I to je to. Odonda smo zajedno. Kasnije sam joj priznao da sam je odmah primijetio, samo sam se pravio da nisam.
„A ja sam te prvo osjetila, divno si mirisao“priznala je Ona meni.
Pokazao sam joj moju logu u grmlju ružmarina. Uglavnom smo tu provodili vrijeme. Zajedno. Volio sam promatrati ljude, i neke životinje. I nju sam naučio kako mirno sjediti u grmu i promatrati.
Džina bih uvijek osjetio. Sviđao mi se njegov gazda. Najviše sam volio kad bi i Gogo bio s njima. On me voli, i moju Trišu je zavolio. Volim i ja njega. I teta Marina mi je draga. Uvijek nam slatko kaže „A di ste macane“. Ali mi je žao kada plače. Tetu Jelenu isto volim, ona nam uvijek donese one male kesice s dobrom hranom. A ovo dvoje mladih mi je posebno simpatično, stalno se smiju i ljube. Meni drago pri srcu.
Stigla je i jesen. I u kvartu se pojavio ogromni bijeli mačak. Vjerojatno iz susjednog kvarta. Nismo se baš dobro podnosili. Ali smo se, nekim prešutnim dogovorom ignorirali.
Sve do dana kada ga nisam uhvatio kako očima skida moju Trišu.
„Alo, dečko, olabavi“, glasno sam frknuo.
Samo me pogledao i krenuo prema meni. Odmah sam shvatio što mu je namjera. Nisam glup, mlađi je i jači od mene. Htio sam otrčati krug oko livade i napasti ga s leđa. Ali kao da me pročitao, stigao je do mene i šapom snažno zamahnuo. Zamahnuo sam i ja, i dao se u trk. Pomislio sam kako nije lijepo da se potučemo tu na očigled sviju. Stigao me na zidiću. Frktali smo, tukli se, grizli i čupali dlaku, ali ni jedan nije htio popustiti. Najednom mi je neopisiva bol usporila pokrete. Snažno me ugrizao za nogu, ja sam glasno jauknuo.
Kao kroz maglu sam čuo poznati glas „Ajde, donesi je „i znao sam da će Džin sada protrčati. Bijeloga je to omelo, pa sam ga uspio još jednom udariti. Crni nas ja razdvojio, nešto mu je vikao, a ovaj se pokupio. I nije se više vratio.
Džin je protrčao sa svojom lopticom u ustima. Nikada mu se nisam više razveselio.
Ja sam ostao ležati na zidiću, jako me boljela noga. Činilo mi se kao da je nemam. Triša mi je prišla, sjela pored mene, sva uplakana. Jezikom mi je oprala ranu. I nježno mi prela u uho.
Odmah sam se pitao „Što je ljubav, ako nije ovo“.
Ako danas, sutra prošetate kvartom, prođite pokraj zidića, i kraj predzadnjeg grma ružmarina vidjeti ćete jednog sivog mačora i šarenu macu kako leže jedno pored drugog i predu.
VEČER ČETVRTA
„Ajde još malo izdrži, brzo ćemo doći kući“, Marina je čvršće uhvatila svoga sina za ruku. Imali su danas naporan dan. Pokupila ga je iz vrtića, pa su otišli na proslavu rođendana maloga Duje. Marko opet nije htio ići s njima. Rekao je da ima posla.
Bilo ih je pet dječaka i šest djevojčica, i bili su najglasnija grupa djece na Žnjanu. Trčali su i vriskom pratili svoje veselje.
„Gogo, nemoj više trčati kad si toliko pizze pojeo“, Marina ga je pokušala obuzdati. Pomislila je kako ih sutra čeka dan neizvjesnosti.
„Tko zna što će nalaz pokazati“, zabrinula se Marina. Njen se Gogo već duže vrijeme žali na bol u ruci. A tek mu je pet godina. Pomislila je kako život nije pravedan. Marko je obećao da će sutra s njima u bolnicu.
„Ma ne znam što je s njim u zadnje vrijeme, nekako mi je čudan. Pitala sam i Jelenu da li je možda Peci što rekao,“ razmišljala je Marina. „Valjda bi mi sestra rekla da nešto zna“.
„Opusti se, bit će sve dobro sutra“, prijateljica je zagrli i lagano zaljulja.
„Topla je noć, prošetat ćemo Gogo i ja do kuće“, zahvalila je priji na ponuđenoj vožnji.
Šetali su polako, Marina mu je pričala najnoviju priču o gusarima, a on ju je stalno prekidao pitanjima.
„Jel' još puno, mama, ne mogu više“, plačljivo će Goran.
„Hoćeš da te nosim. Evo, znaš da moramo proći crvenu kuću i onda je odmah naša bijela. Brzo ćemo“, tješila ga je Marina. I odluči da skrate put i zaobiđu crvenu kuću.
Možda sretnu one dvije slatke mace, koje Gogi obožava, pa će malo zaboraviti na umor.
Taman su se približavali zidiću, kad Marina osjeti da se Goranov želudac grči. Brzo ga spusti i uhvati ga jednom rukom oko struka, a drugom mu pridržava čelo.
Mali dječak žestoko ispovraća po zidiću.
Marina obriše suze.
VEČER PETA
Dugo je razmišljao kako da joj priđe. Za pomoć je pitao i starijeg brata.
„Jednostavno, samo joj reci gdje i kad“, tako ga je Marko savjetovao.
„I znaš kako ćeš znati koja je idealna žena za tebe. Ona Braco, koja te voli“, pravio se brat malo važan, „Ali i ti nju moraš voljeti.“
Sjetio se prvog dana škole. Već treći razred, još ova i slijedeća i ide u Zagreb na studij. Veselio se tomu.
Odmah ju je osjetio. Kao da su ga nevidljivi konci vukli da se okrene. Vanjska su se vrata otvorila i velika količina svjetla je zaplivala školskim hodnikom. Sunce je prodiralo kroz njenu kosu koja je tada bila narančastija nego je ustvari. Prestao je disati. Htio ju je u dahu zadržati. A u njenim se zelenim očima skoro utopio.
Bio je tako sretan kada ju je na početku sata ugledao da ulazi u njegov razred. Razrednica ju je predstavila i rekla joj da sjedne u klupu ispred njega. Opet je na trenutak prestao disati, a onda je udahnuo najljepši miris. Njen. Ona se okrenula, „Ja sam Nevena, a zovu me Seka“, glasom kojim je i svemir prestao disati.
Htio se i on predstaviti, ali riječi nisu izlazile. „Davor, a mene zovu Braco“, konačno je rekao, a htio je reći da je od danas Srećko.
„Kao čokolada Seka i Braco“, nasmijala se tako slatko da je odmah u ustima i osjetio okus čokolade.
Prolazili su dani, on ju je upijao pogledom, mirisao, ali nije imao hrabrosti predložiti joj nešto više. Dodavao bi joj jaknu s vješalice, puštao je ispred sebe kada su čekali u redu za marendu, šaptao na kontrolnom. A ona mu se stalno smiješila.
„Da joj možda kažem kako su joj lokne mekane, ili kovrdže. Ili se kažu rice. Ili da joj šapnem kako uvijek lijepo miriše“, mučio se Braco.
A onda se jednoga dana okrenula u klupi i šapnula „Imam kartu viška večeras za Bring it on. Brat mi je odustao, ide na susjedov rođendan.
Hoćeš li sa mnom?“
Išao bi s njom i na kraj svijeta.
Kasnije joj je priznao da nije imao pojma ni kako se zvao film, ni o čemu se radilo. Samo je nju osjećao.
Vraćali su se pješke, uhvatio ju je za ruku. Bila je topla, i taman je stala u njegovu.
Približili su se zidiću. Mrvice mjesečeve svjetlosti su plesale po njemu. Plesale su zvjezdice u Sekinim očima. Na tren je zaustavio svoj dah.
Nešto je poremetilo ravnotežu među zvijezdama.
Približio je usne njenima.
Bile su slađe od čokolade.
.jpg)
