Petra Podhorsky | Čuj me, Ema!

(kolumne iz časopisa „Pljesak jedne ruke”)

 Bicikli, kacige i putovanja

Jutro je i popila sam svoju kavu.  Novi je dan.  U prethodnima sam vrijeme posvećivala svojem poslu i traženju zanimljivih impresija, a neke su me i same našle.

Vozila sam se biciklom na posao, i rekreativno. Bez kacige. Inače smo zakinuti za svijest o važnosti kaciga i o tome koliko je opasno voziti bicikl, pogotovo kada te ponese brzina i neke potisnute brige.

Naš je prijatelj tako prešao Anđelima. Danas je dan Arhanđela i ja sam konačno svojega upoznala. (Angel, to nisi ti, no može biti da si jedan od glasnika).

Anđeo, dolazi od  grč. ἄγγελος „poslanik, vjesnik“, što je prijevod od hebr. מלאך malakh „poslanik, vjesnik“; posuđeno i u lat. angelus, engl. angel.

Pomislite koliko je puta bilo gužvi, problema naizgled nerješivih, kratkih rokova… Nemate otkuda platiti režije, dugove, ne ide vam posao? Osjećate se napušteno i usamljeno, a svatko bere svoje brige.

Osobno, našla sam se pred zidom već odavno, kada sam ostala bez sluha. Kak' bum ja sad? Nisam imala pojma kako se funkcionira s ostacima sluha. Mislila sam da je sve što propuštam jako bitno i da je velika blamaža i sramota to što niš' ne kužim.

No, u sebi, znala sam da nešto sigurno razumijem i znam, i da ne sumnjam ni najmanje. A to je da sam ostala živa, i dokaz je bio da razmišljam, čitam, pišem, crtam, pa i pjevam, „sklepavam“ stihove, učim strane jezike i pamtim. A najvažnije je bilo – privlačim ljude, i stvaram odnose sa njima, učim od njih, komuniciram, poslužim im kao „veza“, dam im ideju, inspiraciju… Povezana sam s njima.

Tako smo svi s ponekim „nedostatkićem“ ili bez njega, uvijek zbog nečega blagoslovljeni nekim talentom i sposobnošću koji su nam dani, koje smo naslijedili, koje smo osvijestili i zbog kojih nas drugi prepoznaju.

Anđeli su za mene neodvojivi od osoba (ima ih cijela vojska, imaju imena, pomoćnike, a možete im i sami nadjenuti nazive, ovisno o tome kojeg trebate i u čemu vam pomažu), premda netjelesni, itekako su prisutni. Kada smo bili djeca, imali smo male prijatelje, likove iz priča i bajki, junake. Odrastajući, postajemo onakvi kakvi smo željeli biti, barem približno. Tko kaže da nismo sačuvali svojeg „prijatelja anđela“ ili više njih, kasnije, već ih zaboravivši, kada nas je život odveo u svom smjeru?

Rado ću poslušati opet svoje male prijatelje, jer ih čujem. Neki mi govore kroz mene, a neki kroz ljude kojima sam okružena. Koliko su me puta jedna od kćeri ili neka kolegica, mama ili prijatelj podsjetili na to što je bitno, što moram sad učiniti, koja je to važna sitnica koju moram obaviti; dali mi ideju da nešto promijenim ili jednostavno – odmorim, zatvorim oči i ponovno se susretnem sa svojim Glasnikom.

Pisala sam u jednoj kolumni o Glasniku i, evo, i sama sam to već zaboravila. No sigurna sam da zato i pišem, i da ste ovdje da čitate – da me podsjetite.

Vaša Petra

O autorici:

Rođena sam 1970. godine u Zagrebu. Počela sam pisati svoje dnevnike nakon gubitka sluha u dvanaestoj godini. Diplomirala sam polonistiku i etnologiju na Filozofskom fakultetu, naknadno i bibliotekarstvo. Radim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici već 27 godina. Kolumne koje sam pisala za časopis „Pljesak jedne ruke“ zasad su jedino djelo.