Katarina Budić | Iskra

Kad se rodila Iskra, jedna iskra je skočila iz plamena u kaminu na čupavi tepih i zapalila ga. Svi su pojurili gasiti požar i tako se Iskrinom dolasku veselila samo mama Zvjezdana.. Držala je u naručju najljepšu djevojčicu na svijetu i divila se njezinim neobičnim očima kojima je djevojčica znatiželjno gledala oko sebe. Kažu da tek rođene bebe ne vide dobro i jasno, ali pogled koji je nježno doticao majčino lice nije bio kao pogled ostalih beba. Iskra je od rođenja bila neobična. Mali požar je ubrzo ugašen i sad je na redu bilo oduševljenje zbog dolaska novog člana obitelji. Ali oduševljenje je izostalo. Nastala je neobična tišina dok su se naginjali nad krevetić iznad kojeg su plovili oblaci, sunce, mjesec i zvijezde, cijelo jedno nebo u dječjoj sobi. Iskra se rodila kod kuće. Mama je dolazak svog prvog djeteta željela doživjeti u toj sobi koju je pripremala svih mjeseci radosnog iščekivanja. Uz nju je bila Vera, babica, ona koja pomaže djeci i mamama da taj događaj protekne u redu. Kad su se svi odmakli od krevetića tiho mrmljajući, mama i Iskra ostale su same u sobi. Čak se i tata Sven udaljio bez riječi. To je mamu najviše zaboljelo. Nije joj bilo toliko važno mišljenje baka, djedova, tetaka, strina i ostalih, ali Svenov razočarani izraz lica nikad neće zaboraviti. Osjećala je hladnoću u grudima, podigla djetešce u naručje i sve je opet bilo dobro. "Ti si moja mala iskra", prošaptala je malom zamotuljku i tako je Iskra dobila ime. Jesu li se ostali članovi obitelji pobunili? Oni su imali neka druga imena na umu, prabakina, pradjedova, dalekih izgubljenih rođaka , sve kako bi dijete nastavilo obiteljski niz imena poznatih i nepoznatih predaka. Nitko nije rekao ni riječ i mami Zvjezdani se činilo da nisu htjeli ime predaka dati djetetu koje to nije zaslužilo. Stvorili su zid koji Iskra nikad neće preskočiti. Ostat će s one strane obitelji s mamom, a samo ponekad će iza zida izviriti tata, kratko, po jedan zagrljaj koji je Iskra toliko željela. Voljela je zagrljaje s mamom, medom, zekom i ostalim plišancima koji su bili meki i mirisni, ali u njima nije kucalo ono što je osjećala u maminim zagrljajima i, onim rijetkim, tatinim. Mama i Iskra bile su jedan svijet, a svi ostali onaj drugi u koji Iskra nije zalazila sve do...Jednog dana dok je čučeći kraj grma u parku, promatrala mrave kako odnose sitne komadiće nečega u svoj dom, kraj nje je čučnuo dječak. Iskra se malo pomaknula dajući dječaku mjesta za gledanje. Čučali su tako neko vrijeme šuteći sve dok se nad njih nije nadvila izdužena sjena. Podigli su pogled prema sjeni i tad su ugledali jedno drugo. Iskra i dječak bili su slični kao brat i sestra. Imali su iste prekrasne neobične oči. Zvjezdaninoj sjeni primaknula se druga, sjena dječakove mame. Mravi su već odavno završili započeti posao, a Iskra i njezin novi prijatelj Svemir igrali su neku novu igru dok su mame sjedile na klupi čuvajući plišanog zeku i medu. Ako sretnete Iskru i Svemira, nasmiješite im se, oni vole smijeh i zagrljaje i baš su posebno divni.