Mirela Čirjak | Fotelja

- Marko, Marko- odzvanjalo je u šumi. 

Među drvećem bljeskale su ručne svjetiljke, a lišće je škripalo pod koracima mnoštva. Ona je hodala skoro na prstima bojeći se da, od buke koju ostali proizvode, neće čuti njegovo dozivanje. 

Razmišljala je kako se bojao kamenog lava pred ulazom u kuću. I pokretnih stepenica u trgovačkim centrima. Ma te stepenice su za lijenčine, treba vježbati nožice, smiješila bi mu se, grleći ga. Lava je poklonila susjedima, uz uvjet da ga zazidaju iza kuće na visoku ogradu koja se ne vidi iz njihovog dvorišta, a njih dvoje su se u centrima vozili liftom, glumeći da ih bole noge, smijući se jedno drugome. 

Štitila ga je sve ove godine, i danas će. Samo da ga pronađe. 

Bura se postepeno pojačavala, dopirala je do kostiju, i ljudi su se, tada već u dubokoj šumi, počeli okretali nazad pa spuštali glavu dok prolaze pokraj nje, izbjegavajući je pogledati. Gledala je kroz njih i probijala se dalje kroz šipražje, ne obazirući se na molećive poglede kćeri koja ju je satima pratila u stopu. 

- Mama, idemo doma. Što ne vidiš da svi odlaze, ne možemo same ostati ovdje. Izgubit ćemo se. I smrznuti. Daj, on je sigurno već doma. Sjedi za PlayStationom i gradi kule u onoj glupoj igrici, a ja moram bauljati tu, umjesto da učim, zadnja sam godina, devet ispita do kraja, moram sad zapeti... Mama!– šokirano poskoči kad je ova grubo odgurne u stranu i prođe pokraj nje.

***

Marko, dođi doma. Svi te čekamo. Tata je ostavio cijelu noć svijetlo upaljeno na verandi. A znaš koliko štedi struju- pisalo je ujutro na sestrinom Facebook profilu. 

***

- Ne znam što ćemo s njom- šaptala je kćer ocu, pogledavajući prema majci koja je već treći dan sjedila u fotelji okrenutoj prema ulaznim vratima i nepomično buljila u kvaku. Suprug čučne kraj fotelje i nježno je podraga po ruci:- Ajde, stara, idemo u krevet.

Trznula je ruku ni ne pogledavši ga i ostala sjediti do jutra, pokrivena dekicom koju je kćer prebacila preko nje odlazeći u sobu.

***

- Halo… dobar dan, inspektore… da, ja sam Markova majka… ne, nije… lijepo vam govorim… nije to on… čujete li vi… nije istina… pa čovječe božji…naravno da nema tijela... netko ga je oteo… da, oteo… i napisao lažnu oproštajnu poruku… kako prozirno... poruka na ogradi mosta... ma prestanite isti čas s tim glupostima…  počnite raditi svoj posao… preklinjem vas, nađite mog sina… prestanite…

***

- Mama- vikala je radosno kćer, ulazeći u kuću, - Gotovo je, napokon je gotovo, dala sam zadnji ispit!- grlila je majku koja se smiješila  - Ajde, idemo proslaviti!- potegnula ju je za ruke i izvukla iz fotelje, - Moramo si kupiti sve za promociju.

***

Hodala je uspravno, i kimala glavom kćeri koja je veselo pričala, noseći hrpu vrećica i zastajući kraj svakog izloga.

– Idemo još u onaj dućan gore, vidjela sam prekrasnu suknju- uzbuđena je bila kćer. Majka je usporila korak, pa ledenog lica zakoračila. Sporo su se vozile prema gornjem katu, uz tek neznatnu škripu pokretnih stepenica, dok je kćer uzbuđeno pričala o profesoru, ispitu, besmislenim pitanjima i glasno se smijala još besmislenijim odgovorima svojih kolega, ne primjećujući majčinu ukočenost.

***

- Ajde ti raspakiraj sve, pliz, idem samo po tatu, brzo ćemo doći. – govorila joj je kćer kad ju je dovezla ispred kuće.

Majka je unijela vrećice unutra, sjela u fotelju i par sekundi zurila u kvaku. Zatim se ustala, otišla u garažu i iz ladice uzela smotuljak. Popela se na male ljestve, podigla na prste i pogledom kroz prozorčić potražila grivu. Lav je na susjedovoj ogradi stajao uzdignute glave i gledao ravno u nju. Ne spuštajući pogled, odmotala je smotuljak i svezala špagu. O autorici:

Rođena sam 1977. godine u Rijeci gdje sam završila Ekonomski fakultet. Radim kao računovođa, a u pauzama između dugovne i potražne strane piskaram priče po žutim post-it papirićima. Da priča o mom životu ne bi bila dosadna, kao što zaista jest, penjem se po planinama i uživam u pogledima s visoka. Zajedno s još osam riječkih autorica, objavila sam zbirku kratkih priča Brošurica.