Mirela Čirjak | Merđo

- Buco, moraš kupiti auto, ovaj tvoj se raspada. Mali s posla prodaje Mercedes, nije baš najnoviji, ali...

- Ja da vozim Mercedes?- preneraženo uzviknem. Ti nisi normalan! Nema šanse, nikakve, apsolutno nikakve! Mercedese voze isfrustrirani napuhanci!- ljutito sikćem.

- Ali...

- Ništa ali! Ne i točka! - Hej- pomirljivim ću tonom- jesam ti rekla da sam upisala radionicu pisanja kod Z. Ž.? Ne mogu vjerovati da će mi on predavati- uzbuđeno mu govorim.

- Nemam pojma tko je taj- odmahuje rukom.

***

- Dobar dan, ovdje Z. Ž.

Dlanom poklopim mobitel: - Jebote, Ž. me zove- mašem rukama. 

– Javljam da radionica počinje u sljedeću srijedu, na adresi…

Dogovorimo se oko načina rada, Z. mi objasni sve detalje i pristojno se pozdravimo.

- Ti to ne razumiješ! - skočim na fotelju do muža- Kad te Z. Ž. zove, to ti je kao da te zove Brad Pitt. Apsolutno jednako! Kužiš, Ž. je među piscima isto što i Brad Pitt među glumcima!

***

Prvi je sat radionice. Napisala sam priču o gluhom starcu. To je dobar start. 

Prije nego uđem u učionicu, okrenem se i još jednom pogledam svoj auto na parkingu. Obožavam tog Merđu!

Oko stola sjede četiri vesela lica. Dajana, s kojom me prije nekoliko mjeseci spojila ljubav prema pisanju, i troje polaznika prethodne radionice: Blanka, predrago stvorenje koje čim ugledaš osjetiš toplinu oko srca; Marko, gitarist kojem pokreti i riječi odišu mladošću i Iris, simpatična i draga gospođa. Nagluha.

Odličan start, stara, odličan!

Mirela Čirjak | Fotelja

- Marko, Marko- odzvanjalo je u šumi. 

Među drvećem bljeskale su ručne svjetiljke, a lišće je škripalo pod koracima mnoštva. Ona je hodala skoro na prstima bojeći se da, od buke koju ostali proizvode, neće čuti njegovo dozivanje. 

Razmišljala je kako se bojao kamenog lava pred ulazom u kuću. I pokretnih stepenica u trgovačkim centrima. Ma te stepenice su za lijenčine, treba vježbati nožice, smiješila bi mu se, grleći ga. Lava je poklonila susjedima, uz uvjet da ga zazidaju iza kuće na visoku ogradu koja se ne vidi iz njihovog dvorišta, a njih dvoje su se u centrima vozili liftom, glumeći da ih bole noge, smijući se jedno drugome. 

Štitila ga je sve ove godine, i danas će. Samo da ga pronađe. 

Bura se postepeno pojačavala, dopirala je do kostiju, i ljudi su se, tada već u dubokoj šumi, počeli okretali nazad pa spuštali glavu dok prolaze pokraj nje, izbjegavajući je pogledati. Gledala je kroz njih i probijala se dalje kroz šipražje, ne obazirući se na molećive poglede kćeri koja ju je satima pratila u stopu. 

- Mama, idemo doma. Što ne vidiš da svi odlaze, ne možemo same ostati ovdje. Izgubit ćemo se. I smrznuti. Daj, on je sigurno već doma. Sjedi za PlayStationom i gradi kule u onoj glupoj igrici, a ja moram bauljati tu, umjesto da učim, zadnja sam godina, devet ispita do kraja, moram sad zapeti... Mama!– šokirano poskoči kad je ova grubo odgurne u stranu i prođe pokraj nje.

***

Marko, dođi doma. Svi te čekamo. Tata je ostavio cijelu noć svijetlo upaljeno na verandi. A znaš koliko štedi struju- pisalo je ujutro na sestrinom Facebook profilu.