Između stoljetnih zidova manastira šuljaju se naši koraci.
Na sunčevu svjetlu razigrani,
a u predvečerje tiši.
Sunce polako uranja u more,
a i vjetar posustaje.
Mistika zidina pojačava,
miris biljaka draži nam nosnice.
Naši koraci i dalje naizmjenično
poigravaju se ritmično, ali i pomalo teško.
Samo manastir prkosi vremenu.
Monah je zadubljen u svoju knjigu,
na rubu hridi spokojan u suton.
Miris mora i ružmarina tjera sumnju
da samoća spava u njemu.
Na kraju ćemo otići.
mi, isprepletenih prstiju,
turističkim autobusom preko mosta,
a monah u svoju sobicu.
More će ostati. Neumorno se ljuljati čitavu noć.
Zidine su nekako hladnije. Koraci su tiši.
Osamljeni. Ima ih manje.
Samo vjetar huči. Ovoga puta nema mirisa.
Tu sam sama. Siječanj je.
I monah je umro kao i naša ljubav.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.