tamo jedino jesmo
mi što nikada nećemo biti.
Tu nam svemir uvijek načini gnijezdo
od onoga što ostave cigani
kad na bijeli mjesec
vežu prazne krletke kao opomenu.
Ponekad želje ne dočekaju dan.
On pak ponekad u prolazu zastane
i s njim oni ljubavnici nekazani.
Ne dišu. Ne pišu.
Postoje
kad se ugase zadnja svjetla
mraka
kud samo mjesec i hvatači snova prolaze.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.