Darija Žilić | Život

U autobusima dva su sjedala okrenuta jedno prema drugom. Ti sjediš u onom koje gleda naprijed, prema vratima, vozaču i velikom prozoru. Na drugom sjedištu, okrenutom prema zglobu i unutrašnjem dijelu vozila, izmjenjuju se ljudi iz prošlosti. Davne prošlosti kad si ulicama hodala s jednobojnim barjakom. I što ti govore ta lica? Neka su blistava kao sjajne površine, druga pak naborana kao hrastova kora. O njih se mnoštvenost odluka sabila. Sjediš kao u vremeplovu dok drugi prolaze i govore ti. Uspomena ili dvije, savjet ili samo pogled. I zaključuješ: kao puni mjesec čiji odraz gledaš na velikom staklu, tvoj se život zaokružio i gleda te izvana na idućoj stanici.