Srpanjske ljetne uzavrele noći uz rijeku
u ležećem položaju
i okovima željeza i sna
okrenuto suncu gdje zapada
razlijevalo se tijelo ženke što
iščekuje cjelov ljubavnika, crnog goniča stoke izdaleka
Gole kože okupane zelenom mjesečinom
hladila je
uzavrelu lutajuću
rehem maternicu
još jednim napadajem ženskog freudovskog Erosa
dok noć je tražila svoje ušće.
Na onom sajmu, goniču stoke trgovci ponudiše dobru cijenu za otkup,
nju u zamjenu za mlado govedo po jeftinijoj cijeni.
Brza pogodba jednog emocionalnog folklora,
blagajnik jezivi klaun crvenog nosa i
psihodramski obrat.
A ljubav, žrtveno janje za klanje,
starogrčka hystera,
raščupane kosti i snopovi crne kose
mrtvog bujnog ružičnjaka uz rijeku.
Prije nego su trgovci došli,
plamteće kože,
ukopala je glavu, posve okomito, u riječni pijesak.
Iz zemlje virile su samo noge i – crvena histerija.
Životinja
drhtava maternica,
prkos
postmoderne Judite Mile Gojsalić,
što postade živi kamen, uspomena,
relikvija kojoj hodočaste pobožni vjernici Zapada.
U pijesku je ispisala kamenom krvlju poruku:
,,Goniču stoke, samo je ljubav živi kamen Omfalos, pupak svijeta. Judita.“
Dok žene suosjećaše s krvavom kamenom statuom, pa poneka i zaplakala,
neuki putnici, sinovi Edipova kompleksa, rođaci onog goniča stoke,
još davno operirani od sentimentalizma, samosvijesti i transkodiranja poruka Amora,
tek pitahu se među sobom – ta nije li histeriju ova naslijedila još u djetinjstvu, po majci?
Na spomen imena Judita krvarili im glasi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.