Željko Bajza | Film se nastavlja

film se nastavlja

gladni koštano porculanski tanjuri samuju  u secesijskoj vitrini esszimmera

strpljivo čekajuć ne bi li ih se iznijelo na svjetlo dana da im se svi dive 

podne je  vrijeme objeda sunce zapeklo vatra prži do mozga 

tri djevojke pod suncobranom plaču kao breze

sa strane kriomice prateći tko će znati zašto

ne treba im ta lijepe su net uživaju si piće a momci nisu daleko

ali one su zapravo nastavile film u kojem su od njih ostale tri popijevke i jezik za zubima

podlegle su u njem  ne dobrim ljudskim nagonima

okrutnosti kukavičluku podloj prisili pohlepi brbljivosti i hvalisavosti 

žive u čežnji no tješe se da su tu iste drugima 

s vjetrom plešu s oblacima pričaju sanjaju da

iznad mora šuma gora i oblaka 

sati teku neumitno i potrebno je ipak malo pričekati 

jer na putu si i onda kad stojiš

naučiti treba  uzvratiti pogled voljeti malim koracima

sumrak koji je bio samo naš

probati kako sam na koljenima 

zori pjevati svježu pjesmu svitanja

otkriti u sebi otok i dugu nad njim i rijeku  bisernu 

koja nas je očarala

ne vjerovati da je janje lav da ćeš isčeznuti

da se suze trebaju lediti na trepavicama

sve dok svijetla krv bije istovremeno iz dva srca