Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Ne znam zašto ga
ne željeh pokositi
niti utišati ni zašto se sjetih
ljubavnog pisma
od prije mnogo godina
kojeg je u jednoj
od zaboravljenih ladica
izbrusilo beznađe
U nedostatku cigareta
i u navali glasne tišine
među bijelim zidovima
melankolično ga ispratih
među zvijezde
da ozvuče te nenapojene
jalove priče
Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si
Pred san zagrljen zanosom
slušam kako sa nekih vrata
bolničke sobe
jedna sestra smješkom
demantira moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonā niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao
koje udahnjuje svjetlost oku
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.