Snježana Akrap-Sušac | Smrt-trt

 

Smrt – riječ od koje zaziru i najhrabriji. Veličanstvena u svojoj moći, tragikomična u svojoj ozbiljnosti, utjera strah u one koji su doista smioni ljudi.

Promatram lica na pokopima. Svi ulaze ozbiljni, dostojanstveni, članovima obitelji umrlog se duboko klanjaju i kao da govore: „Poštovani, vi imate mrtvaca, vi ste sada nešto posebno, došlo je vaših pet minuta…“ Ako je puno ljudi došlo izjaviti sućut, divljenju kraja nema. 

Ipak, postoje različite kategorije mrtvaca. Prva – stariji ljudi. Za njih se kaže da su dugo poživjeli, a tko zna koliko će oni koji su ih došli ispratiti. Kao da im zavide što su imali dugi vijek pa sad gotovo slavodobitno misle kako je zapravo i vrijeme da „odu“.

Druga – takozvani „spasio se“. Ako je mrtvac (oni više nemaju spola kao ni anđeli)  bio dugo bolestan, ljudi dolaze s izrazom olakšanja na licu, kao da su i oni prošli te muke. Samo se u masi čuje tihi žamor : „Spasio se.“ Osjeća se da je svima laknulo, osobito ako je umrli dugo bolovao pa iscrpio cijelu obitelj. 

Prerano umrli. Tada se prolijevaju rijeke suza, ali iznutra se ljudi gotovo raduju. Ne tome što je netko prerano tragično stradao, nego od sreće što mrtvac nije osoba njima bliska. Njima se to nije dogodilo i zahvalni su Smrti što ih je mimoišla.

Na kraju svakog dana sretni smo što smo živi. Ujutro se budimo s osmijehom (prikrivenim): „Ja sam još tu. Sunce će me danas grijati. Smrt mi je dopustila da živim. Oprosti, smrti, ali život je tako lijep! On je poput dobre, priglupe princeze iz bajke. A ti si kao zločesta ružna sestra, koja stalno uništava sreću.“

Smrt samo kaže: „Trt.“