Aleksandra Vujisić | Usta puna jorgovana

 

Usta puna jorgovana

liječe se od poganih riječi

koje sam nizala pod 

izgovorom slomljenog

proljeća, 

o kako liječi

sjećanje na nanizane dane,

teške i šarene -

jesam li danas drugačija,

je li kletva moja ili svačija,

dokle se riječi pjene?

 

Usta puna jorgovana,

ne mogu od ljepote

da progovorim opet,

eto čupam latice

voli me, ne voli me,

razapni me, ne boli me,

jako se plašim nove krilatice.

 

Usta puna jorgovana,

sve miriše na ćutanja,

koja su morala da zagrle 

bolove, na lutanja,

na jutra što umiru i noći što hrle,

ne sjećam se da sam cvjetova ubrala,

šarenom sjećanju snove sam ukrala,

ne boli me,

ne voli me.

 

Usta puna jorgovana,

kao cvijeće kad procvjeta na grobu,

život nad pepelom, prašina prašini,

buket omiljenom robu

i zakletva najdražoj tišini.

Usta puna jorgovana,

zamisli da te tražim

pod cvijetom,

rascvjetalim paklom,

sprženim svijetom.

 

Usta puna jorgovana,

ne mogu od ljepote

da progovorim opet,

eto čupam latice

voli me, ne voli me,

razapni me, ne boli me,

jako se plašim nove krilatice.