Tomislav Domović | Sudbina

Kad poletim, pristajem na samoću
Nitko još sa mnom nije dosegao visinu
Kad letim, pjesme se perjem pokriju
Jedan dio leta letimo u jatu
Pjesme se umore, odustanu
Ptiči moji, kroatizirani nespokoji

Kad dovoljno sam blizu Boga
Nestane strah, razumijem njegovu tišinu
On zna moju sudbinu
Sam ju je napisao
I kad pomislim, uzet će me, sad je čas
Blago me spusti na zemlju, u još malo nevremena
Ptiče da učim letjeti
U posljednji let da ne odem sam


Iz zbirke "Hrvatski bog Amor"