Kad jednom odeš
kad jednom odlučiš da odeš
a znam da ćeš jednom ipak odlučiti
napravi to
onako
na brzinu
gotovo ishitreno
I onda
zaboravi moje postojanje
moje tijelo
oči
usne
dodir i suze
Nemoj me ubijati tim tužnim izrazom lica
Samo otiđi iza ugla i nestani
tako brzo kako nestaju zrake
koje kroz krošnje stabla
Našeg
Pretvara svjetlost kiše
u boju šarenila duge
Nemoj zaboraviti
u prtljagi svojoj ponijeti
moj osmijeh za uspomenu
s ruba obrve
niti onaj dodir usne
koji te budio svakog jutra
Nemoj kad odlaziš
zaboraviti ponijeti vrijeme
ona godišnja doba
kojima smo šetali pjevajući pjesme
o ljepšem
Našem
Sutra
Ostavi sve te stihove
jer možda bi njihov zvuk
mogao te ponijeti i onda opet vratiš se
Vjeri
u kojoj na rubu beznađa
neko čeka
Zaboravi puteve kojim se vraća
pusti ptice neka pojedu mrvice
koje označavaju trag
Jer moglo bi se desiti
da jednom sve karte baciš na taj povratak
Negdje
Nekud
Sve prošlosti i sve budućnosti
Postati će jedno
u kojem neći biti nas
samo prazna
pusta tišina
zarobljena
između dva pogleda koji na stranu bježe
proklinjuć vrijeme što ih spojilo
Sve drugo proći će
osim te težine kojom smo se obukli
u svoje svjetove i napustili ih
sada
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.