Oleg Antonić | Povratak – Boravak

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
(Dobriša Cesarić)

Boravak

I jutarnje sjene i večernje lampe
za istim su stolom.
Zastalo je kolo, srela su se bića
prigušena bolom.
Srela su se bića, dešava se život
i ja ga želim,
samo još dvojim da li da sve velim,
pa gutnem pelin

ili pak da krotko podvežem trenutak
još dok lebdi cio
kako bi mu naboj nakupljen u tkivu
potrajao mio
(zrcalna jezera, gledam, još se nisu
razlila u nemir),
prije nego prsne u paklu staklane
da izraste svemir.

Bilo bi nam lakše boraviti ovdje,
boraviti sada,
svaka da nam boja kapnula u čašu
nije tako mlada;
kad bi bilo stvarnim, kad bi za to znali,
da smo tu već bili;
koje smo tad misli i pod koju cijenu
uzajamno skrili.

Bilo bi nam lakše. Bilo bi nam blijeđe.
Drugo sve je isto:
možda bi nam mogle kresnuti se munje
da dođe na čisto,
neznane si česti mogle bi se smesti
u maglama straha
ili nam je tako čavrljati dalje
prugom plitkog daha.

Mirisi jednote dotepli nas amo
stazama kroz klance.
Sapeti smo sebstvom, sviknuti u duhu
njegovati lance.
Nedohvatno nadi, grubo s tijestom htijenja,
bit će čega nije.
Grliti unaprijed, ma gdje da će mijena,
slutnjom tlapnju mije.

Jutarnje su sjene, večernje su lampe
tu, za ovim stolom.
Zamrlo je kolo, susreću se bića,
bokal šumi bolom.
Boravak se širi. Dešava se život
i ja ga želim,
samo još dvojim da li da već velim.
I gutnem pelin.


(Oleg Antonić; blagodareći Dobriši Cesariću)