Sanijela Matković | Naviknuta da si tu

Navikneš me na svoju prisutnost,
pa najedanput odeš.
Ne pitajući se jesi li odgodio
izlazak sunca.
I hoće li zaljubljene rode na krovu,
ostati bez srca.
Hoće li izvori presušiti,
vatre zgasnuti.
Naviknuta da si tu,
tražim te u brlozima malih medvjeda,
krošnjama trešnje,
na stazama kojima putuju srne,
i
uvjeravam sunce da ćeš opet doći,
a srce da će moći
ponovno da kuca.
I kad me nitko ne vidi
posuđujem od sunca,
tajnu aureolu mjesečine
i u njoj tvoje sjenke - da me želja mine,
...da ti bar sjenu zagrlim,
naviknuta da si tu!