kad se ne svađam sa sobom
i besplodno filozofiram
ja pišem
iščitavam ljepotu u mrvicama
i pitam se vode li me one mome domu
i kojim kemijskim postupkom javu pretvaram u san
kad već obrnuto nije moguće
one mrvice zamislim zvijezdama
smjestim ih u neko svoje nebo
i one svijetle
bože kako svijetle
i dok u zemaljskom raju
izbrušene oštrice
dobro ukopane
čekaju iza busije
mene ponese toplina boli
snaga nemoći
pa se moje nebo širi
raste
a ponekad napiše i pjesmu
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.