Maja Šatalić | Nepravda

Izgara svijeća u beskrajni plam,
Drhti pred kraj u nemili dan,
Gasne i tiho do u noć stiže,
Pridiže osjećaj dok vosak već gmiže.

Propuh klepeta riječima izdaleka,
Odvlači, lupeta vratima ispočetka,
Vije, zaokuplja prašine čestice,
Postavlja pitanja:,,Jesu li vještice?“

Promatra ljudsko oko snažne žene lik,
Sluša, prožima ga – urnebesan krik.
Što li se pod zagonetnim osmijehom skriva?
Putujuća vijest kaže da je kriva.

Osudila je povijest onu koja nije znala,
Tko je, što je. Živu ju je zakopala,
A da nije kriva bila.
Vješticom je proglasili, a bila je vila.