Kolumne

subota, 30. rujna 2017.

Mira Jungić | Jednodnevni leptir



Uletio je jutros s terase u sobu
čim sam otvorila vrata
i uhvatio se za zavjesu.
Što ti je leptiru?
Pa vani je cvijeće još uvijek
tako mirisno
i sunce grije ne mareći za puzajući dolazak jeseni.
Iskoristi te poklonjene čari dana
i uživaj do večeri.
U mojoj sobi nema ničega za tebe.

Ako si to ti, u liku leptira,
došao provjeravati
jesam li sama u svojem opustošenom danu,
nisi trebao..
To ti je totalni gubitak vremena.
Ako si ti došao da vidiš
što radim i da li mi nedostaju
tvoji dodiri i poljupci
i tvoja tvrdoglavost,
nisi trebao..
Nitko me ne drži za ruku
i nitko me ne ljubi...(ti veliko nedokazano dijete).
Ljubav moja živi samo u meni
(još uvijek),
zatvorena u kavezu srca
s čeličnim rešetkama
i ne može se provući van
i kad bi htjela.
Na ta vrata može pokucati još jedino glas Bob Dylana s "knocking on heavens door".

Molim te leptiru izađi!
Ne želim opet večeras plakati,
dok te budem gledala kako padaš,
tako prekrasan,
sa zavjese na pod
samo zato
jer ti je sudbina odredila
da živiš
             jedan jedini dan.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.