oznojenih krila
na rubu ponora svijesti
bez daha
prikovanog za vrtuljak bezvremenosti
među plamenim jezicima
što pohlepno ližu tamu
u kojoj smo se skrili.
Hvataš me za ruku
razotkrivaš
dok se gubim u šumovima srca,
rastaljeno staklo podatno postaje
mijenjajući lik
iskra vatre iz zjene
s caklinom se stapa.
Sklopljenih vjeđa
gledam iskrenje duša
igru žeravica
okom razbacanih,
vraćam ti se dahom i dodirom…
…i vidim te
jasnije no ikad.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.