Najgora tvoja, tebi se vraćam.
Bezuvjetna Majko oduvijek svima,
stoljetna Tilia
najmilija...
Krošnjama šapćem,
šćućureno,
nijemo,
koračajuć' kroz gluha doba...
Plućima cviliš, ispraćaš mnoge,
modrinom hlada dižeš na noge.
I sad, dok brojiš nesretna lica,
klonule ruke od starih žica,
sred tvojih grana da mi je leći...
Možda me tvoje drvo izliječi
pa više ne bih hodala tiha,
bez ploda, duše, uzdaha, stiha.
Dopuzah, opet blaćena svijetom,
srušena lažju, nadom i svjetlom.
Oslušni moje pokorno bilo,
stvorena zemljom, nebeska silo.
Loši i gori tu su urasli.
Oholi, bijedni, u koru srasli.
Najgoru mene, od svih prezrenih,
dok svijet ne okameni,
u sebe ukalemi
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.