Ivana Janković | Zemlja

Prebacih kapiljaču preko glave i krenuh van, otprhnuvši staru godinu sa srca poput snježne pahulje s revera… Ne volim snijeg, baš kao niti emocije koje se, uzburkane igrom uznemirujućih slučajnosti, sada talože na sigurno - tlo koje podnaša i reciklira sve…
Ja sam Zemlja.
Poseri me, šutni, popljuj i rani kako god želiš - koliko god toksično i devsatirajuće to bilo, u konačnici, samo je energija koja sama po sebi nema pozitivnog ili negativnog predznaka…
Posiješ li sjeme sumnje u moja njedra, rastočit ću ga i pretvoriti u gnojivo za sjeme povjerenja jer ono negdje u meni postoji…
Posiješ li sjeme razdora u moju dušu, rastočit ću ga i pretvoriti u gnojivo za sjeme mira jer ono negdje u meni postoji…
Posiješ li sjeme netrpeljivosti u moje srce, rastočit ču ga i pretvoriti u gnojivo za sjeme prihvaćanja jer ono negdje u meni postoji…
Misliš li da se hvastam jer je to nešto iznimno, znaj da svaka istinska vrijednost ima i svoju cijenu; svaku ću izdaju platiti rijekom suza koje mi se smrzavaju na hladnim obrazima a za svaki nož u leđa iskrvarit ću ponovno potoke krvi prije no što rana zacijeli i prije no što mi uspije dovoljno izvinuti ruku da ga dohvatim i uklonim…
Pa ipak, bojiš me se…
Bojiš se svog noža u mojoj ruci, pitajući se neću li ga, bijesna, zavitlati u tvom smjeru…
Zaista, mogla bih…
I tada to ne bi bio nož u leđa, već - BAM! - ravno u prsa, ravno u srce!
No …
…ja samo čekam proljeće i čuvam suze koje me više ne bole u skrivenoj posudi svoje duše, kako bi njima zalila tlo bremenito sjemenom nečega boljeg od puke osvete i razočaranja, čuvajući tvoj nož tek kao oštri, hladni i tihi podsjetnik na zavjet koji sam dala samoj sebi u trenu kada mi je probio srce…
NEVER. AGAIN.

Jer, ja sam Zemlja.
Jedino što znam biti...Mislim da to čak i nije moj izbor.
Ono što, međutim, jest moj izbor je da nikada neću biti smrznuta zauvijek...
Želim biti plodna i jedra.
I uvijek spodobna roditi nešto bolje - makar i za sebe samu…
Ili, makar sebe samu.